Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic
Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic
Kadar drugi U “Kući Ipatijevih” je poprilično mirna noć, mada napetost podmuklo tinja, jer su vijesti o napredovanju bjelogardejaca stalne. Minula je ponoć 16 na 17 april 1918- te. Jedna od onih noći koja svojom nadobudnom utihlošću treba da porodi reski krik sudbonosnog momenta prekretnice. Hladna noć pred velike događaje. Carska porodica je prema naredbi Jurovskog probuđena u učtivom ophođenju stražara i zamoljena da pređe u podrumske prostorije gdje se, kako im je rečeno, pred evakuaciju treba obaviti jedno “grupno fotografisanje”. Postoji mnoštvo izvještaja koji interpretiraju, s manje ili više, preciznosti posljednju noć Dinastije Romanovih. Ne postojanje validnog dokumenta i stalno prisustvo konspiracije u svezi tih događaja i dan danas potkrepljuje ono vječito spekulisanje “puka željnog senzacije”. Od teorija zavjere do velike obmane režimskih historičara. Dakle: donesene su stolice za Nikolaja, vidno slabog prestolonasljednika Alekseja i caricu Aleksandru. Tri princeze, porodični ljekar Botkin i troje iz posluge su ostali da stoje na nogama. Podrumska prostorija zaudara na vlagu i sladunjavi miris neprijatnog iščekivanja. Jurukovski zatim ulazi u prostoriju sa tucetom boljševika u dugim, uredno zakopčanim kaputima, te podmuklim glasom čita presudu što su je donijeli mjesni boljševici. Par kratkih i jasnih rečenica; revolucija, narod, izdaja. Kazna: smrt strijeljanjem. Tik nakon posljednje rečenice poteže pištolj i puca u glavu ukočenog Cara Nikolaja. Njegovoj pratnji je to znak da i oni zapucaju u već dogovorene ciljeve. Podrum Ipatijevih se puni barutnim dimom i isprekidanim kricima zatvorenika. Šta je Jurikovski pročitao, u onom simboličkom značenju ponuđene scene. Proglas da Revolucija ovim činom može da napravi sljedeći korak u svojoj progresivnoj evoluciji, ne shvativši da je svoj put već okončala iste te večeri u “gostoprimstvu Ipatijevih” (dok su se bajoneti vojnika s mukom probijali kroz rebra užasnutih princeza). S povijesne distance te večeri je proreknut “krah”, daleko prije nego je, mnogo godina poslije u euforiji porušen i posljednji betonski blok sramotne granice kroz ulice Berlina. (One koji nisu smjesta poginuli dokrajčili su bajonetama. Trupla su zatim ubacili u kamion te odvezli u napušteni rudnik kraj grada, gdje su ih isjekli na komade, zapalili, polili kiselinom i bacili u rudničko okno. Istog je dana rukovodstvo u Moskvi iz Ekaterinburga dobilo kodiranu poruku: “Obavijestite Sverdlova (bliskog Lenjinova suradnika) da je čitavu obitelj snašla ista sudbina kao i njezinu glavu.” Službeno je obitelj poginula u evakuaciji.) Nakon niza scena koje su minule u prethodnom sagledavanju vraćamo se onom posljednjem osjećaju Jozefa K. Definiciju stida ili srama što je osobina koja dijeli junaka Procesa od njegovih krvnika, a što nam može biti važnim kod pronicanja u posljednji osjećaj u još uvijek živom tijelu Jozefa K., nalazimo kod G. Taylora koji veli da je stid (sram) osjećaj gubitka vlastite vrijednosti u očima drugih. Tugendhat u svom prepoznatljivom analitičkom pristupu navodi primjer djece koja pohađaju časove sviranja violine. Na svečanosti upriličenoj kao provjera postignutog umijeća, dijete koje ne pokaže umjesnost i nespretno istakne očit nedostatak talenta i vježbe osjetiće posramljenost. Osjećaj gubitka vlastite vrijednosti u očima drugih ili u sopstvenim očima, kao kod junaka Procesa. Može li se desiti u nedodirljivim akademskim, intelektualnim krugovima da “autoritet” doživi taj osjećaj, da ga manifestuje u svom djelovanju!? Može li se desiti samospaljivanje ili spaljivanje vlastitog opusa zabluda. Preduslov za porođaj alternative i izlaska iz aktuelnog lavirinta beznađa je ta famozna mogućnost samospaljivanja, a inicijalna varnica tog plamena je onaj osjećaj iz definicije Taylora. Treba li revolucionar imati na umu i talog jednog takvog promišljanja prije nego li upotpuni arsenal i prihvati unaprijed dogovoreni cilj. Devijantnost koja vodi u razaranje i destrukciju se pojavljuje onda kada nema tako pojmljenog osjećaja stida, na bez obzira koliko poguban rezultat vlastitog angažmana. Koji je položaj umjetnika Vrativši se u vlastitu potragu za alternativnim putem suočavanja i riješenošću da se isti, ne pronađe, već izgradi, prokopa, te da se na njemu istraje, moramo umetnuti i tu kratku sekvencu “filma”. Već navedeni kadrovi su tek minimalistički koncept za neko eventualno ispunjavanje osobne “knjige snimanja”, kao neophodnog priručnika koji treba da je uvijek pri ruci. Kao neautorizovano štivo za kontinuirano iščitavanje, zarad sebe. Ako se upustimo i samo ovlaš sagledamo razmjere komunikacijskog nasilja, primitivizma, riječima ukroćene energije koja treba da postigne 98 (sic!) sic!esej
(sic!) što veći stepen destruktivnosti po sagovornika, pojedinca, zajednicu, uvidjećemo da je uopšteni obrazac promišljanja lišen priručnika s Taylerovom definicijom na koricama. Posljednji kadar: nakon što je obavješten o smrti Patrokla, Ahil u bijesu krši datu riječ o svojoj neutralnosti u krvavom ratu. Novim bijesom poništava prethodni. Kao što Đurić primjećuje u predgovoru Ilijade, kazivanje (a donekle i ishod rata, možemo dodati) se vrti “oko dva Ahilejeva gnjeva”. Besmrtni, polubožanski, brzonogi, nepobjedivi - osvajač. Ponovno naoružan i opremljen novim oklopom, sam, nadmenošću silnika, odlazi pred zidine grada tražeći poravnanje u dvoboju sa Hektorom, najvećim trojanskim junakom. Ono što će Džojs likom Stefana Dedalusa u Uliksu definisati kao izbor “odanosti unaprijed izgubljenoj stvari” biće i misao najstarijeg Prijamovog sina, neposredno pred izlazak. Neposredno pred posljednji susret sa neranjivim, bijesnim donosiocem smrti. U nekom vlastitom tumačenju ujedno će definisati i izbor umjetnika, izbor umjetnosti, u aktuelnom trenutku na bojnom polju. Mjestu gdje ne postoji jasna linija fronta, niti tačan broj bijesnih polubogova. Tek konture raznobojnih frontova sa sve četiri strane opustošene zemlje običnog budnog smrtnika. Formiranje ovog posljednjeg kadra je donekle definisao i Zagajevski u eseju “Mučenici i komedijanti” u kojem, osvrćući se na vječito pitanje šta je to poezija, kaže: “Poezija je neravnopravna borba između misli za koju ne znaš odakle dolazi i svijeta, tijela, nasilja, rutine, kolektiviteta. Dvoboj između misli usamljene u svojoj nematerijalnosti i beskrajno bogatog, često brutalnog, a ponekad i trivijalnog svijeta koji ima svoja godišnja doba i historijske epohe”. Shodno ovome, možda pravi, valjani izbor i nije toliko teška stvar. 99
- Page 47 and 48: !TeMAT (sic!) podrazumijevaju pozit
- Page 49 and 50: !TeMAT (sic!) Mirnes Sokolović kap
- Page 51 and 52: !TeMAT (sic!) 4. Spašavanje univer
- Page 53 and 54: Foto: Denis Ruvić (sic!) nalnih id
- Page 55 and 56: !TeMAT (sic!) 7. Obzori treće sekv
- Page 57 and 58: !TeMAT (sic!) Edin Salčinović Giv
- Page 59 and 60: (sic!) kako bi sebe - kao zajednicu
- Page 61 and 62: !TeMAT (sic!) Foto: Denis Ruvić š
- Page 63 and 64: !TeMAT (sic!) vrhunca polemike, ne
- Page 65 and 66: (sic!) Kenan Efendić multietnično
- Page 67 and 68: (sic!) desubjektivizirane. (Klase s
- Page 69 and 70: Foto: Denis Ruvić (sic!) računovo
- Page 71 and 72: !TeMAT (sic!) što mu se navodnim s
- Page 73 and 74: (sic!) ! CITAT “Nikakva pravda -
- Page 75 and 76: (sic!) Denis Ruvić !GAlerija 75
- Page 77 and 78: (sic!) KUĆA Nije tvoje da ulaziš
- Page 79 and 80: (sic!) Saša Ilić Noć jezika [18/
- Page 81 and 82: ! pROZa (sic!) Gazibara: Slikar je
- Page 83 and 84: (sic!) Gazibara se polako odmiče o
- Page 85 and 86: (sic!) homesic!Edin Damar vojnih bu
- Page 87 and 88: (sic!) Almir Kljuno SRPSKA U MOME S
- Page 89 and 90: (sic!) Kenan Efendić EVO ZORE, EVO
- Page 91 and 92: (sic!) Naravno, upravu ste, takva b
- Page 93 and 94: (sic!) sic!ranje Mirnes Sokolović
- Page 95 and 96: (sic!) preporucujemo! U prodaji je
- Page 97: sic!esej (sic!) Almir Kolar Kijevsk
- Page 101 and 102: sic!esej (sic!) naredbodavci bili u
- Page 103 and 104: (sic!) svog ispoljavanja postavlja
- Page 105 and 106: sic!esej (sic!) biti izgovorena (I
- Page 107 and 108: (sic!) Vedad Jusić boGomolje kultu
- Page 109 and 110: (sic!) rubrika za kulturu na web sa
- Page 111 and 112: (sic!) militantnu strategiju “šo
- Page 113 and 114: !prijevod (sic!) sagledavanje. Baš
- Page 115 and 116: (sic!) Maja Abadžija, rođena 29.1
(<strong>sic</strong>!)<br />
što veći stepen destruktivnosti po sagovornika,<br />
pojedinca, zajednicu, uvidjećemo da je uopšteni<br />
obrazac promišljanja lišen priručnika s Taylerovom<br />
definicijom na koricama.<br />
Posljednji kadar: nakon što je obavješten o smrti<br />
Patrokla, Ahil u bijesu krši datu riječ o svojoj<br />
neutralnosti u krvavom ratu. Novim bijesom<br />
poništava prethodni. Kao što Đurić primjećuje u<br />
predgovoru Ilijade, kazivanje (a donekle i ishod<br />
rata, možemo dodati) se vrti “oko dva Ahilejeva<br />
gnjeva”. Besmrtni, polubožanski, brzonogi, nepobjedivi<br />
- osvajač. Ponovno naoružan i opremljen<br />
novim oklopom, sam, nadmenošću silnika, odlazi<br />
pred zidine grada tražeći poravnanje u dvoboju sa<br />
Hektorom, najvećim trojanskim junakom.<br />
Ono što će Džojs likom Stefana Dedalusa u Uliksu<br />
definisati kao izbor “odanosti unaprijed izgubljenoj<br />
stvari” biće i misao najstarijeg Prijamovog<br />
sina, neposredno pred izlazak. Neposredno pred<br />
posljednji susret sa neranjivim, bijesnim donosiocem<br />
smrti. U nekom vlastitom tumačenju ujedno<br />
će definisati i izbor umjetnika, izbor umjetnosti, u<br />
aktuelnom trenutku na bojnom polju.<br />
Mjestu gdje ne postoji jasna linija fronta, niti tačan<br />
broj bijesnih polubogova. Tek konture raznobojnih<br />
frontova sa sve četiri strane opustošene zemlje<br />
običnog budnog smrtnika. Formiranje ovog<br />
posljednjeg kadra je donekle definisao i Zagajevski<br />
u eseju “Mučenici i komedijanti” u kojem, osvrćući<br />
se na vječito pitanje šta je to poezija, kaže: “Poezija<br />
je neravnopravna borba između misli za koju<br />
ne znaš odakle dolazi i svijeta, tijela, nasilja, rutine,<br />
kolektiviteta.<br />
Dvoboj između misli usamljene u svojoj nematerijalnosti<br />
i beskrajno bogatog, često brutalnog, a<br />
ponekad i trivijalnog svijeta koji ima svoja godišnja<br />
doba i historijske epohe”. Shodno ovome, možda<br />
pravi, valjani izbor i nije toliko teška stvar.<br />
99
Change language