Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

sic!esej
(sic!)
Almir Kolar Kijevski
Tri kadra o
pitanju stida
Osvrt na usputni problem
pomanjkanja alternative
“Širite se u maršu!/ Otjerajte spletaka zolju!/ A
vi, govornici lakše/
Riječ imate, druže pištolju!
Dosta nam je života po tragu/ što ostaviše Adam
i Eva./ Ošinimo istorije ragu!/ Lijeva!/Lijeva!/
Lijeva!/.... ( Vladimir Majakovski, “Lijevi marš”)
Prizor je, u prvom činu predstave ili u prvom kadru
filma, dakle, sljedeći:
u konačnom epilogu Procesa, po Jozefa K. dolaze
dva službenika grotesknog aparata neuhvatljive
pravde. Njihova lica se u toj posljednjoj
sceni stapaju u jedno, i kao što znamo, cijeli
slučaj se okončava rečenicom koja tako pedantno
zidanu građevinu u završnici potresa iz temelja:
“činilo se kao da je stid u njemu jači od smrti”.
Posljednji djelić mozaika. Zatamnjenje. Zavjesa.
Stid koji Jozefa K. potapa ide u prilog etike koja
nije eksplicitno označana ali je zasiguno implicitno
utisnuta u svijest anti - junaka, naravno, s
druge strane, ovakav “potres” nam svakako ukazuje
i na prefinjeno majstorstvo uranjanja u srž
svevremenske problematike same umjetnosti,
o sudbinskom odnosu: pojedinac i sistem. Tu,
sa strane zamišljene scene, okrenutog leđima,
Ahmeda Nurudina u njegovoj posljednjoj noći
potapa nezaustavljivi strah od smrti. Možda,
poigravajući se sa beskrajnim nizom projiciranih
asocijacija možemo u zatamnjenoj pozadini nazrijeti
i lice izmučenog Raskoljnikova, koji u iscrpnom
monologu niže razloge za i protiv omražene
matore stanodavke. Ko se čini bliži posjetiocu
ovog čina predstave, dok se, na trenutak poluglasno
zapita: šta je to što ih spriječava da prekinu
agoniju i napuste začarani krug. Pitanje principijelnosti
bi glasilo: trebamo li zanemariti etičko
pitanje u odnosu prema aktuelnom bez obzira na
rogobatnost samoga. Kako iznaći pravilan omjer
u promišljanju i djelovanju, i zadržati se u granicama
objektivnih razloga, razloga uma, kako bi
rekao Kant. Možemo li pronaći valjano opravdanje
u bilo kojoj mjeri balansirajući s pojmovima
“cilj” i “sredstvo”!? Tugendhat u Predavanjima o
etici navodi da je spor o socijalnoj pravednosti,
unutardržavni i globalni, prvenstveno moralni
spor. Onaj ko odbacuje apeliranje na neki određeni
pojam pravednosti to gotovo nikad ne može ako
mu ne suprostavi neki drugi koncept pravednosti.
“Odnosi moći su doduše de facto presudni, ali
valja primjetiti da im je potrebno moralno ruho.”
U stvarnosti, ono što većina slobodnomislećih
autora u svojim osvrtima primjećuje kod dodjele
Nobelove nagrade za mir (npr. Kisindžeru ili
Obami) je jednostavan i klasičan primjer. S time
što je ovakvim i sličnim primjerima zloupotrebe
“moralnog ruha” novija povijest više nego krcata.
Druga stvar koja je ovdje važna, a na koju
Tugendhat ukazuje, a što nam se opet čini da
se podrazumijeva u našoj svakodnevnoj analizi
aktuelnosti, jeste to da se neki moralni sud normativno
može kritizirati samo, ali samo, drugim
moralnim sudom, a do tog drugog moralnog suda
“eventualno možemo doći samo ako proširimo ili
promijenimo okvir socioekonomskih uvjeta”.
Prema ovome on izvlači logičan zaključak da
je posve pogrešno uvriježeno mišljenje među
kritičkim teoretičarima društva da se može normativno
kritizirati vlastito društvo samo njegovom
(bez obzira koliko vještom i virtuoznom)
analizom. Drugim riječima: ako već ukazujemo i
trudimo se da ukažemo na korov idući dovoljno
daleko da damo sebi za pravo te posegnemo
desnom rukom “novog pravednika” i lišimo
ga duboke veze sa zemljom, uspjeh je jedino
izvjestan ako u drugoj, “lijevoj pravedničkoj ruci”
imamo plodonosno sjeme budućeg miomirisnog
bilja blagostanja.
“Sjeme” koje će poništiti pustoš koja, izvjesno je,
uvijek ostaje poslije eventualnih uspjeha ovakvih
“revolucionarnih” akcija. Koja je priroda, vrsta,
specifikum tog “sjemena u pravednički rukama”
- jeste posebna i poprilično zahtjevna tematika.
Kao što je način “posezanja i čupanja korova”, formulacija
koja također zahtijeva strogu definiranost.,
kao i formulacija čijom realizacijom se u
neku ruku može nazrijeti obris konačnog rezultata.
Naravno, ali tek nakon ustoličenja svijesti
da je navedeni obrazac neophodan i jedini koji
može polučiti vrijednim rezultatom. Vrijednim u
domenu praktične funkcionalnosti nauma protkanog
zdravom logikom uronjenom u istu takvu
etiku koju prizivamo na scenu.
Prostim jezikom rečeno: alternativna ponuda
mora biti konkretna, lišena proizvoljnosti
i nadmene improvizacije. Uspjeh je naizgled
moguć, prostom logikom, ali bez etike koja je više
od “moralnog ruha”, barem povijest svjedoči, ipak
je osuđen na sunovrat.
97