Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

Mirnes Sokolović
Meša Selimović za početnike
Ahmed Nurudin je književni vlah
Intervju s akademikom Nedžadom Ibrišimovićem
Akademiče Ibrišimović, na samom početku željeli bismo Vas zamoliti da nam ukratko saopštite svoje
mišljenje o Selimovićevom Dervišu i smrti?
Roman Derviš i smrt Meše (Mehmeda) Selimovića je, po općem uvjerenju, najbolji roman bošnjačke
književnosti. To je složena i lijepa književna tvorba građena kontrapunktnom rečenicom i kontrapunktom
likova. Doživjela je veliku slavu i priznanja i naišla na veliki odziv kritičara i čitalaca.
Da, doista je nesujetno s Vaše strane, s pozicije drugog po redu romansijera u Bošnjaka, izraziti to
oduševljenje Selimovićevim romanom, još jednom mu odati počast, tom konstatacijom o najboljem
romanu u bošnjačkoj književnosti...
Ali glavna ličnost knjige, derviš Ahmed Nurudin, nije derviš, a najčešće nije ni musliman.
Molim?
Kada se knjiga 1966. godine pojavila, muslimanima je značila mnogo, jer je u komunističkom miljeu
spominjala islam, muslimane, Kur’an, dervišku tekiju, iako su i muslimani i Kur’an i derviška tekija bili i
ostali samo spoljni okvir knjige, njeno vanjsko ruho, a ne njena suština.
Uh, na pragu smo, izgleda, teze koja će definitivno Derviš i smrt diskreditirati. Izbaciti ga iz kanona
bošnjačke književnosti. Znači, to je jasan dokaz da Ahmed Nurudin nije musliman? Kako se sve kod
Selimovića otkriva to književno nemuslimanstvo u strukturi romana?
Roman “Derviš i smrt” je opečaćen bezvjerjem. Smisao Kur’ana nije dopro do autorove svijesti. Autor
romana “Derviš i smrt” Kur’an uvijek citira kao puko literarno štivo što je sasvim blizu blasfemiji.
Doista čudno, da li je Ahmed Nurudin ikada bio musliman?
Na samome početku romana stoji: “...jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se
pomalo stidim.” Tako što nikad ne može ni reći ni pomisliti musliman, a kamoli derviš, i to još šejh, bez
obzira na sve moguće psihološke varijante gubitka vjere. On to može izreći samo ako nikada nije bio
musliman. A ako Ahmed Nurudin nikada nije ni bio musliman, kako je postao derviš i to još šejh mevlevijskog
reda?
Da, zanimljivo pitanje, otkud onda on uopšte među dervišima? Možda je tu bilo i nepotizma. Možda je u
pitanju neka zavjera. Jamačno je da je među dervišima djelovao poput kukavičjeg jajeta!
Već na strani 12. lik derviša Ahmeda Nurudina poprima odlike kakva popa, ili svećenika: “Kuću, nekadašnji
harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Džanić... Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s
te kuće.” Da se molitvom i tamjanom spira grijeh sa zidova kuće u kojoj su bile zakonite žene nekog
Džankića, to je misao primjerena čovjeku prožetom kršćanstvom, a nikako misao jednog derviša.
Mogli bismo reći: Ahmede Nurudine, govorite kao kakav pop, ili svećenik! Valjalo bi ga poslati na neko
prevaspitavanje, možda na dopunsku mektebsku nastavu. Nevjerovatno je u kolikoj se mjeri prožeo
kršćanstvom. Je li imate još argumenata u tom smislu?
Na strani 76. romana stoji: “Zar je put koji sam izabrao toliko ništavan za moga oca da me radi toga
živa sahranio?... Čak ni žalosti nije bilo u njemu što me izgubio, toliko je taj gubitak davno i konačno
prežaljen.” To babo za svoga sina, koji je krenuo pravim putem (siratul mustekim), neće nikada ni pomisliti,
niti to može biti. Samo u slučaju da je Ahmed Nurudin postao monah, ili razbojnik, otac bi ga mogao
tako prežaliti. To uopće nije odnos muslimana oca i muslimana sina.
90 (sic!)
homesic!