Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

Foto: Denis Ruvić
(sic!)
računovodstveno banalan. Niti je sukob civilizacija
i disonanca u dijeljenju vrijednosti smišljena
tik pred početak rata, niti su etnički identiteti
Bosne i Hercegovine, ali i cijele bivše Jugoslavije,
izmišljeni nakon smrti Josipa Broza. Uostalom,
velika je, možda čak i krucijalna, uloga samog
Najvećeg Sina i njegove varijacije socijalizma,
u tome što su upravo etnički identiteti poslužili
kao reprezentacijsko-simbolički materijal rata za
prestrukturiranje tržišta i proizvodnih odnosa.
No, Broz svoju ulogu nije odigrao svojom smrću
nego, naprotiv, svojom tek-pojavno-prikaznom
koncepcijom radničkog samoupravnog socijalizma,
koji je, zapravo - u djelatnoj stvarnosti,
bio neka vrsta etnosocijalizma. Dok su se diljem
komunističkog, revolucionarnog i socijalističkog
svijeta ujedinjavali proleteri svih zemalja u
socijalističkoj Jugoslaviji bratovali i jedinstvovali
su narodi i narodnosti. Tako je titoistički socijalizam,
odmah, u korijenu, u začetku, u svojoj
političko-državnoj postvarenosti iznevjerio (kao i
svi održavljeni socijalizmi, uostalom) suštinu socijalizma/komunizma
u njegovoj internacionalnosti
i okrenutosti ka klasi kao političkom subjektu, a
politički subjekti jesu ništa drugo do kolektiviteti
jer je i politika “naročiti oblik kolektivne prakse”,
kako bi kazao Jacques Ranciere 77 . Radnička klasa
jeste, kako nominalno, tako i pravno, ali ne i
de facto, bila posjednik kapitala i sredstava za
proizvodnju, premda je stvarno kapitalom vladala
partija, Savez komunista Jugoslavije, kojom je
upravljala “nova klasa”, kako Milovan Đilas 78 u
77 Jacques Ranciere, Politika književnosti, Adresa, Novi Sad, 2008.
78 Milovan Đilas, Nova klasa, Narodna knjiga, Beograd, 1991.
istoimenoj knjizi određuje socijalnu i političku kategoriju
visokih i viših partijskih, a time i državnih i
javnih, funkcionera i dužnosnika.
Svoju revolucionarnu pobjedu u Drugom svjetskom
ratu jugoslavenski komunisti Josipa Broza
nisu u državnu, sistemsku vlast mogli pretvoriti
na samom revolucionarnom zanosu, ili, pak, na
promidžbi i zaštiti radničkih prava, jer zemlja nije
bila toliko industrijalizirana da bi sama radnička
klasa, odnosno klasni identitet, kao politički kolektivni
subjekt mogla biti simbolički nosilac vlasti i
simbolički suveren države. Ratom prekinuta i
političkom nestabilnošću Kraljevine Jugoslavije
zagušena industrijalizacija zemlje, odnosno
južnoslavenskih zemalja, nije iznjedrila radničku
klasu u tolikom broju u kojem bi ona mogla biti,
količinski ali i simbolički, jaka za preuzimanje i
održavanje vlasti.
U epohi kolonijalističkog, nacionalno
određenog kapitalizma, eksploatacija i
pljačka legitimirale su se nadmoću jedne
kulture nad drugom (fašizam, nadmoć
bijele rase, nadmoć Zapadne Evrope i
Amerike), a u epohi globalnog, multinacionalnog
kapitalizma eksploatacija i
pljačka legitimiraju se svetošću dirigiranog
kulturnog pluralizma, svetošću, dakle,
multikulturalističke religije, koja, opet,
nije ništa drugo do lažno humaniji i time
perverzniji oblik kulturalne (i političke i
kapitalne) hegemonije Zapadne Evrope i
Amerike.
Pored toga i sam revolucionarni rat protiv okupatora
nije bio rat radničke klase protiv izrabljivača
i posjednika, nego je bio rat narodā i narodnosti
protiv okupatora. Seljaci, radnici, (poštena) inteligencija…
borili su se protiv Hitlerove Njemačke,
Pavelićeve NDH, Mussolinijeve Italije i četnika
Draže Mihajlovića partikularno ujedinjeni, “disjunktivno
sintetizirani” (Jean Baudrillard) pod
kišobranom narodā i narodnosti. Epski intoniran
južnoslavenski soc-realizam, epska partizanska
muzika, partizanska poezija, ukupna, dakle,
umjetnička proizvodnja i praksa revolucionarne
borbe i postrevolucionarnog stvaranja države
i ustrojavanja proizvodnih odnosa, ne samo
da nasljeđuje epsku svijest i epsku makrosintaksu
južnoslavenskih romantičarskih naciona-
69