Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

!TeMAT
(sic!)
7. Obzori treće sekvence hipoteze
komunizma
Koncept Istine neminovno vodi u katastrofu
totalitarizma, ili ostvarivanje Događaja Istine
neminovno povlači milijune žrtava. Sve su to
postmodernistički prigovori konceptu emancipatorne
politike, oživljavanju univerzalnosti,
politici univerzalne Istine, kao odgovora na
postmodernističku partikularnost, relativizam,
politiku identiteta, apriornu denunciranost svih
projekata, nemogućnost konstituisanja Istine
i Subjekta. Ono što je najveći problem jeste
taj da zagovaranjem dobrog terora, zazivanjem
lenjinističkog koncepta prihvaćanja čina,
dozivanjem Gospodara koji će okrvaviti ruke,
proklamiranjem revolucije koja jede svoju djecu
kao jedine prave i dovršene revolucije, 47 Žižek
nije preduprijedio takve diskvalifikacije - što više,
otvorio je i anticipirao perspektive revolucionarnog
nasilja koji se vraća u horizontu izazova epohe,
koja se otvara pred nama, kako piše Badiou, u
kontekstu treće sekvence hipoteze komunizma,
što otpočinje nakon jedne od najvećih ekonomskih
kriza, kojom je zaključena još jedna faza
imperijalističkog trijumfalizma koji je pirovao od
devedesetih naovamo, okoristivši se konceptom
kraja povijesti. 48
Kako naglašava Badiou, nije jasno u čemu će se
sastojati ta treća sekvenca hipoteze komunizma,
ali je glavni pravac izvjestan: uspostaviti će se relacija
među političkim pokretom i poljem ideološke
kulturne revolucije ili revolucije uma, anticipirane
u teorijskom sistemu nakon ‘68. Nesumnjivo
je da bi u okvirima te dinamizirajuće strukture
trebala egzistirati i znanja koja su marksističku
misao potresla nakon Gulaga. Da ne bi ponovno
sve završilo u birokratskoj inertnosti i neadekvatnosti,
nadasve zatornosti, temeljni pojmovi druge
sekvence hipoteze komunizma (1917-1976):
radnički pokret, masovna demokracija, lenjini-
zam, Partija, proletarijat, socijalistička država,
naglašava Badiou, moraju postati predmetom
temeljitog teorijskog razmatranja. 49
Bilo bi sasma u skladu s kapitalističkim strategijama,
reducirati znanje, odstranjivati čitave
verbalno-ideološke vidokruge, objektivirati nasilja,
previđati ih, činiti ih anonimnim - stoga se
na pragu treće sekvence ne smije zanemariti
motrilište i sistem poglavito antitotalitarističke
literature koja je kritikovala i demontirala dvadesetovjekovno
ostvarenje komunizma: jer, može
li se zanemariti da je Platonov npr. u Čevenguru
izmetnuo u grotesku i sasvim iscrpio jezik druge
sekvence hipoteze komunizma, o čijoj neadekvatnosti
piše i Badiou. Može li se zanemariti da je
Šalamov u čudu umjetničke inovacije (poem,
fakcionalni žanr) konstituirao Istinu, svjedočeći
o užasima Kolime? Odricanje ili zanemarivanje
takvih krhotina znanja o kojima je govorio Badiou,
bio bi samo korak u prilog poststrukturalističkog
shvatanja o nemogućnosti konstituisanja istine,
Jednoga u mnoštvu Bitka, o nepostojanju minimalnog
semantičkog identiteta jezičnog znaka,
bez kojeg ni samo sporazumijevanje ne bi
bilo moguće? 50 Ili možda sve to o čemu svjedoči
Šalamov minimumom značenja svoga djela, i nije
važno, ili se možda i nije dogodilo, osvrnemo li se
na poststrukturalističku nemogućnost iskazivanja,
na suvišak u predočavanju traume, te tako,
sljedstveno tome, kontrirajući njegovoj intenciji
i sistemu znakova koje je organizirao u lapidarnim
narativima svjedočenja, možda i uvjerimo
Šalamova u neistinitost njegova iskaza, pokazavši
se upućeniji u njegovu traumu i iskustvo od njega
samog?
U tom slučaju, ka obzorima nove epohe, mogli
bismo krenuti rasterećeni, odbacivši balast Gulaga,
ludično ukidajući um i riječ, anticipirajući novu
pobunjenu misao koja će zaboraviti svoju prvotnu
plemenitost, zanoseći se u pijanstvu tiranije
47 Slavoj Žižek. Škakljivi subjekt. Šahinpašić, Sarajevo, 2006. Žižek možda i pomalo ironično navodi da u najmračnijim danima
staljinizma pripadnik buržoazije nije bio kriv per se, nego je krivicu morao priznati na montiranim procesima - takva suđenja
imamo predočena npr. kod Šalamova: “-Ima li pitanja za sud? -Ima. Kako to da iz rudnika Dželgala pred vojni sud izlazi već
treći optuženi po članu pedeset osam, a svedoci su stalno isti?-Vaše pitanje se ne odnosi na predmet.” (Šalamov, Varlam, Priče
sa Kolime, BIGZ, Beograd, 1985.). Osim toga, u knjizi O nasilju, Žižek očevidno falsificira Benjaminov esej Istorijsko-filozofske
teze, navodeći da je sila koja u Benjaminovoj interpretaciji slike Angelus Novus pomiče anđela, ustvari, metafora dobrog terora.
Takva interpretacija je neutemeljena, i poništava pomak u djelu Waltera Benjamina, od eseja Prilog kritici sile (1921), u kojem on
zaista opravdava nasilje ali više u formi proleterskih štrajkova, pa do 1941. kada je pisan rečeni esej Istorijsko-filozofske teze,
u kojem apologiji nasilja nema traga. Ne treba zaboraviti da između ta dva djela stoji Moskovski dnevnik u kojem je Benjamin
nakon posjete iskazao razočarenje i osudu stanja u Sovjetskom Savezu 1927. godine. Postjugoslovenska teorijska struktura (V.
Marković, N. Jovanović, B. Buden) koja je u posljednje vrijeme afirmisala žižekijansku paradigmu, jedno vrijeme okupljena oko
časopisa Prelom, nije nikada upozorila na opasnost i kompromitirajuću moć koncepcije dobrog terora u iznalaženju dostojne
alternative liberal-kapitalističkom poretku.
48 Alain Badiou. The Communist Hypothesis. New Left Review 49, January-February 2008.
49 Alain Badiou. The Communist Hypothesis. New Left Review 49, January-February 2008.
50 Manfred Frank: Conditio moderna, Svetovi, Novi Sad, 1995.
55