Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

jek pobuna protiv nasilja, straha i smrti, i uvijek
u ime nekog novog društva koje neće policijom
ili ekonomijom nametati šutnju i strah, pretvori
u novi poredak koji tako lako dopušta umorstvo
zbog svoje načelne ravnodušnosti prema životu.
Za pravilno razmišljanje o mogućim praksama
kojim bi se emancipatorna politika danas mogla
voditi, od izuzetnog značaja je jedan govor Karla
Marxa u Amsterdamu 1872. godine, u kojem on
kaže: “Ali mi nismo tvrdili da su za postignuće
toga cilja putovi posvuda isti. Mi znamo da treba
uzeti u obzir institucije, običaje i tradicije različitih
zemalja, i mi ne niječemo da postoje zemlje kao
Amerika, Engleska i kada bih poznavao bolje
vaše institucije, dodao bih možda Holandija, u
kojima radnici mogu postići svoj cilj miroljubivim
putem. Ako je to istina, mi moramo također
priznati, da je, u većini zemalja kontinenta, sila
ona koja mora da bude poluga naših revolucija;
sila je ono, na šta će se jednog dana morati
apelirati da bi se uspostavila vladavina rada.” 17
Postavka prema kojoj se jedan izraz pobune
(nasilje ili mirni put) nudi kao jedino-mogući-uvijek-ispravan
formalističkog je karaktera
i teško ju je održati kad se premjestimo u
sfere konkretnog: moramo se složiti kako je u
fašističkom sistemu oružani otpor jedini mogući,
isto kao što u drugom (našem) kontekstu insistiranje
samo na oružanoj revoluciji može biti potpuno
pogrešan put. Sredstvo kojim će se izvršiti
društvena promjena ovisi od okolnosti (od zemlje
do zemlje) u kojima se javlja želja za promjenom.
U tom pogledu važna nam je obnova interpretacije
boljševizma od strane Karla Kautskyja, vođe Druge
internacionale i njemačke socijaldemokratije.
Kautsky o Oktobru kaže: “Budući da imamo
samo alternativu: demokracija ili građanski rat,
zaključujem iz toga da tamo, gdje socijalizam još
nije moguć na demokratskoj osnovi, gdje ga većina
stanovništva otklanja, njegovo vrijeme još uopće
nije došlo, dok boljševizam misli da će socijalizam
morati nametnuti većini od strane manjine, a to
se može dogoditi samo diktaturom i građanskim
ratom.” 18 Kautskyjeva ideja, kako prevrat može da
poprimi najrazličitije oblike i da nije nužno pov-
ezan sa nasiljem, slijedi Marxovu logiku iz navedenog
govora. 19 Iako nam nije cilj pravdati neuspjeh
njemačke socijaldemokratije 20-ih godina
prošlog stoljeća, opaska Predraga Vranickog:
“Dokle je Kautsky dospio sa svojim parlamentarnim
listićima, najbolje je svjedočanstvo sama
historija, u prvom redu u njegovoj Njemačkoj” 20 ,
može biti popraćena ništa manje ironičnim
komentarom: dokle je revolucija u SSSR-u
dospjela sa svojim revolucionarnim terorom
najbolje svjedoče Solženjicin, Šalamov, Štajner...
Dok je rani kapitalizam često koristio represivni
aparat za održavanje poretka, kasni kapitalizam
funkcioniše prevashodno kao sistem
ideološke manipulacije: različite idologije (od
liberalizma do nacionalizma) održavaju status
quo i reproduciraju poredak proizvodnih odnosa.
U tom smislu značajno nam je poimanje kulture
kao značenja koja cirkulišu u određeno vrijeme
i na određenom mjestu upisana u priče, rituale,
običaje, predmete, i prakse. Kultura se može
okarakterisati kao nešto što u najvećoj mjeri oblikuje
ono što mislimo pod pojmom stvarnosti. Kultura
je, bourdieuovski kazano, habitus koji organizira
svakodnevnu ljudsku djelatnost; ona je niz
predrazumijevanja koji obavlja mišljenje umjesto
ljudi; ona je skup vrijednosti koji u najvećoj mjeri
kanališe tok ljudskog djelovanja. Kulturni obrazac
kojem pojedinac pripada uvelike određuje njegov
cjelokupan život. Tako je npr. pripadati jednoj
naciji toliko životno važno da su ljudi nerijetko
spremni ubiti ili dati život za to pitanje. Nepisana
pravila koja određuju “normalno” stanje stvari
jesu efekat kulturnih praksi. Taj svekoliki potencijal
kulture da organizuje ljudsko ponašanje
najbolje iskorištavaju agenti postojećeg poretka
za legitimaciju ili pak oprirođenje postojećeg
poretka. Tako su današnje kulturne prakse
većinom funkcionalizirane u svrhu reproduciranja
postojećih odnosa, te se manifestiraju kao
althusserovski shvaćene ideologije. Ali valja se
složiti s Terryjem Eagletonom kada konstatira
kako “nijedna kultura ne može u cjelosti biti negativna,
jer upravo da bi postigla svoje negativne
ciljeve, ona mora snažiti sposobnosti koje uvijek
17 Prema: Predrag Vranicki: Historija marksizma. Prva knjiga, Liber - Naprijed, Zagreb, 1978., str. 215.
19 Karl Kautsky: Terorizam i komunizam, nav. prema: Predrag Vranicki: Historija marksizma, str. 343.
20 Prihvatajući logiku Marxovog amsterdamskog govora, moramo kazati kako bi se protiv fašistoidnih oblika kapitalizma, “kapitalizma
s azijskim vrijednostima” (Žižek), mogla opravdati primjena sile kao jedini mogući način otpora. No, takav oblik političkih
odnosa još uvijek je daleko od toga da bude preovladavajući i, treba se vratiti kautskyjevskoj logici i prihvatiti tvrdnju da gdje
socijalizam još nije moguć na demokratskoj osnovi, gdje ga većina stanovništva otklanja, njegovo vrijeme još uopće nije došlo.
U protivnom, ukoliko bismo slijedili žižekijansku logiku prihvaćanja čina, došli bismo u poziciju u kojoj bi revolucionarna vlast,
zbog trenutačne dominacije liberalne ideologije, nakon stupanja na vlast ne bi imala blagoslov većine. Takvo što bi nužno dovelo
do građanskog rata ili do kulminacije terora: “To praktično znači da bi se u jednoj revoluciji koja se izvodi protivno volji većine
stanovništva, mržnja radikalnih revolucionara mogla lako okrenuti ne samo protiv negdašnjih ugnjetača nego i protiv konzervativne,
reakcionarne većine građana revolucionarne države - proces koji bi se teško mogao držati pod nekom sigurnosnom
kontrolom.”(Milošević, nav. djelo, str. 281.)
46 (sic!)