Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

(sic!)
ju njezine knjige, koja će možda upravo u okviru
ovogodišnjih Sarajevskih dana poezije biti i promovirana.
Objavljuje je “Conectum”’ iz Sarajeva.
Sic!: U uvodu knjige “Cipele za Mona Lizu”, koja
predstavlja izbor vaših pjesničkih radova u rasponu
od 1970-te do danas, Ferida Duraković,
i sama pjesnikinja, piše upravo o ključnome
problemu današnjega stanja u književnosti,
ne gradeći okvir i barijere od nacionalnih ili pak
drugih zidova, uprizoravajući i osvještavajući
upravo konstantnu dominanatnu praksu naših
književnih kanona, koji svjesno i namjerno
prešućuju žensku književnost. Žensku, pri tome
ne implicirajući ni jednu teorijsku i poetičku postavku
posebice, nego pak nužnost da se (pro)go-
Na mjestima na kojima se odlučuje su
muškarci, mi se samo uklapamo u svijet
koji su oni konstruirali. Navode se historijske
ličnosti, žene koje su vodile ratove i
obožavale vlast, no i one su se nužno uklapale
u tu mušku sliku, konstrukciju svijeta.
Pa i u današnjem trenutku mnoge se žene
pokušavaju uklopiti u taj muški obrazac.
Činjenica je da živimo u patrijarahalnim
društvima. Nisu čak ni u Poljskoj žene
pošteđene patrijarhata, ali ipak postoji više
poštovanja prema njima, barem takvo je
moje iskustvo, one su u društvu i njegovim
institucijama na većim funkcijama i imaju/
posjeduju moć prodornosti. Ne moramo
voditi žensku revoluciju, možda i mi od
muškaraca moramo učiti kako da se izborimo
za svoja prava i pozicije. Ne nasilno
nego mudro, to je naša šansa.
vori o kulturološkoj i historijskoj konstantnosti
dominantnih diskurzivnih modela. Iako ste objavili
nekoliko zbirki poezija i svojim prevoditeljskim
radom neizmjerno doprinijeli obogaćivanju
književne scene na ovim prostorima, dominantni,
naravno muški kanon i kritika, svjesno zaobilaze
vaš rad, kao što i primjećuje Ferida Duraković?
Trumić: Svakako da sam kao pjesnikinja, ali i prevoditeljica
pomalo i politički, tj. možda bolje reći
socijalno, koliko i “ženski” osviještena. Poeziju
pišem, jasno, ne misleći na te aspekte, to je sve
u čovjeku nataloženo, pjesma nastaje poput cvijeta
“ne misleći o sebi i cvjetanju”, to dođe kasnije,
ponešto se doda, ponešto oduzme, dotjera, što
bi se reklo. Naravno, neke bih pjesme ponovno
“dekonstruirala”, dok druge ne bih. Inače, moje su
ranije knjige više bile putopisnoga karaktera, po
tome sam i bila, ako sam uopće, i više poznata,
poslije sam “postala poznata”, jer sve je to uv-
jetno rečeno, kao prevoditeljica, a tek onda kao
pjesnikinja, jer i nisam puno objavljivala svoju poeziju.
Pisala sam poeziju oduvijek, ali nisam baš
objavljivala
Tek po povratku iz Varšave nastala je moja knjiga
“Između Varšave i Sarajeva”. I ona je nastala
spontano, to je nekakav plod mog devetogodišnjeg
boravka u tom gradu, gdje sam radila na Institutu
za slavenske jezike Varšavskog univeziteta. Ne
mogu reći da kritika nije pisala o meni, pisao je o
meni, recimo, Tvrtko Kulenović, što mi je značajno,
i to o putopisu, a on je i sam putopisac, čak mi je
rekao i da mi strašno zavidi na tome naslovu -
“Ime puta”. Pisao je nekad i Zuko Džumhur, a i
drugi. Ne znam da li će kritika sad pisati o mojoj
poeziji, to mi sad i nije toliko ni bitno, nakon
svih ovih godina. Sami izdavači ne brinu mnogo
o knjigama koje objavljuju, promocijama, dakle o
svemu onome što nastupa poslije izlaska knjige,
a što je i te kako važno. Sami pisac/i moraju voditi
računa o svojim knjigama, tj. boriti se za njihovo
populariziranje. Upravo u tome se, između ostalog,
i ogleda nadmoć muškarca u konkretnom
društvenom i kulturalnome prostoru, muškarci
podržavaju malo više sebe, mnogo stvari i dogovora
se održava i rješava u kavanama, što je i
simptomatična karakteristika ovdašnjih kulturnih
krugova. Ali, to je tako, žene se moraju boriti za
sebe na svoj način.
Sic!: Da li je Vaša poezija, koja je nedvojbeno
ženski osviještena, nastala pod uticajem
različitih poetika, stvarana u nakani da bude
politički osviještena, “uslovljena shvatanjem
tela kao diskursa koji diktira oblik govora”, ili je
pak osviještena ali i dalje subverzivna u odnosu
na sami pjesnički subjekt koji se konstruira u
njoj? Vaša poezija varira na fonu rane tematike
ljubavnih fragmenata do poznijega “ženskoga”,
intimističkoga rakursa koji osviještava ženski
subjekt spram patrijarhalnoga obrasca pri tome
ga ironizirajući u mnogostrukim toposima, od
kućnoga praga, doma do ulice, marketa i tramvaja,
aludirajući na Mona Lizu pa i na Mariju
Magdalenu, pri tome prokazajući dominantnu
mušku figuru heroja i ratnika. Da li biste Vašu
poeziju supostavili ovim mjerilima?
Trumić: Naravno da u mojoj poeziji ima i onoga što
bi se nazvalo ženskim pismom/angažmanom.
Pjesma o Mariji Magdaleni koju sam radila nastala
je možda, to mi se kasnije otkrilo, nakon što
sam pjesmu napisala, pod uticajem prevođenja
poljskoga pjesnika Tadeusza Różewicza odnosno
njegove pjesme “Dezerteri”, a koja upravo progovara
o tome da dezerter nikada neće doživjeti
počasti kao heroj/i, ne samo to, neće doživjeti
37