Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

(sic!)
U topici Bosne koja se sreće kod Ive Andrića, a u kojoj sudjeluju i njegovi nasljednici, zatečeni topoi su
većinom arbitrarna mjesta koja nastupaju ulančana u motiv. Tako u prikazivanju Bosne u svim bosanskim
tekstovima, kako bi posredovali egzemplaran dojam, sudjeluju kontekstualizirani sljedeći topoi: snijeg,
tišina, smrt, ravnodušnost i nužni odlazak iz Bosne (u svakom je bosanskom tekstu spominjanje Bosne
vezano s nužnošću napuštanja toga mjesta). Osim toga su topični “svjetlo” i “nevidljivost” 43 kao i arhitektonske
metafore, s osobitim značajem “mosta”, “puta” i slika arhitektonskih slojeva koji se mogu pronaći
ispod bosanske zemlje. 44 Dodatni je topos Bosne, koji je već spomenut u vezi s Andrićevim pripovjednim
perspektiviranjem i koji je najviše fundiran u realnome, rascijepljenost krajolika i surova meteorološka
situacija. I jedno i drugo se u bosanskim tekstovima - citirajući od 1910. pa nadalje popularizirane balkanizme
i etnografske i antropogeografske radove Jovana Cvijića45 - promišlja sa stajališta teorije klime
koja se povezuje s mentalitetom. Teški vremenski i topografski uvjeti prema tim teorijama, a u bosanskim
se tekstovima na njih opetovano i ironično ukazuje, proizvode neotesane, necivilizirane i tvrdoglave ljude.
Ova ukratko ocrtana zajednička topika Bosne, koju je mogućno dokazati tek na velikom korpusu tekstova
i o kojoj se ovdje može posredovati tek jedan utisak, obuhvaća i brojne druge elemente. Ona
predstavlja temelj zajedničkosti tekstova i čini njihovu misiju: očuvanje ili kreiranje Bosne. Tek oni
omogućuju bosanskim tekstovima da se drže Bosne a da pri tome ne uzimaju u obzir “isitnsku zbilju”.
Ona se opetovano pojavljuje tek komentirana, književno posredovana i degradirana na sekundarno.
Vratim li se još jednom na to, mogu ustanoviti, s obzirom na dosadašnji stav argumentacije, da se
izmišljenim mjestima u Bosni (kao i u učenju o pamćenju iz topičkih koncepata antičke retorike)
može koračati kako bi se evocirala cjelina. Toposi bosanskim tekstovima služe za produkciju tekstova
i anticipaciju recepcije, budući da doprinose tome da se jedan razumljivi, već poznati i priznati svijet,
može iznova prizvati te tako učiniti čitljivim. Prizivanje pojedinih elemenata od izvjesnoga je
stupnja etabliranja topike dostatno da bi se moglo presegnuti za jednom tradicijom i da bi je se nastavilo
ispisivati vlastitim dodacima. Imenovanje jednog ili dva topoi, kao što ću pokazati na uzoritom
intertekstualnome nizu (topos nestvarnosti Bosne), prema tome je dovoljan novim bosanskim tekstovima
kako bi Bosna neposredovano izbila u književnost i kako bi joj se omogućilo pojavljivanje na sceni.
Andrić je, da se poslužim jednim primjerom, opetovano opisivao kako je zima u Bosni oštra, kako je zemlja
često potopljena, da je u ljeto napadaju suše i da stranci, naprimjer zapadnoeuropski posjetitelji i diplomati
ili osmanski veziri, pate pod surovim životnim uvjetima. Oni se u Andrićevim tekstovima neprestano žale
na tegobnu klimu i neotesanost ljudi. Tako vezir Jusuf iz Mosta na Žepi u snimanju činjeničnoga stanja
Bosnu opisuje kao strašnu zemlju:
Mislio je na daleku brdovitu i mračnu zemlju Bosnu (oduvek mu je u pomisli na Bosnu bilo nečeg
mračnog!), koju ni sama svetlost islama nije mogla nego samo delimično da obasja, i u kojoj je život,
bez ikakve više uljuđenosti i pitomosti, siromašan, štur, opor. [...] U mislima mu se otvarao svet, pun
svakojakih potreba, nužde, i straha pod raznim oblicima. 46
Navodno neprijateljstvo Bosne prema svemu živome zahtijeva i u Travničkoj hronici maksimum i od
domaćeg i od stranog pučanstva, a tamo su obje grupe eksplicitno odvojene jedna od druge:
Niti je više jesen niti počinje zima; to vreme-nevreme koje nije ni jesen ni zima, a gore je od jednog i od
drugog, to čudovište od godišnjeg doba traje danima, nedeljama [...]. Kiša i blato i sneg [...] sivi dan [...]
vlaga [...] vetar [...]. Nigde se čovek ne može sakriti [...]. I svako živo telo brani se još samo svojom sopstvenom
toplinom [...]. Pred tom smrtonosnom najezdom vlage sve se uvlači u sebe, uzima oblik najboljeg
otpora [...]. Domaći ljudi, navikli i otvrdli podnose sve to, održavajući se, hrane i greju po nagonu i iskustvu
[...]. Druga je stvar sa strancima koje je sudbina bacila u ovu usku dolinu [...]. I same životinje koje je
vezir doneo u Travnik, angorske mačke, papagaji i majmuni, ne kreću se, ne viču i ne zabavljaju gospodara,
nego snuždile se i ućutale i, povučene u nekom ćošku, čekaju da ih sunce zagreje i obraduje. 47
43 Tako se naprimjer topos “svjetlo” realizira kao nedostatak prosvjetiteljstva, kao socijalistički pothvat elektrifikacije, kao “svjetlo
islama” i dovodi u vezu s Bosnom. Nevidljivost kao podjednako topički element prikazivanja Bosne nerijetko se nalazi kontrastiran
sa “svjetlom” kojemu se, opet, kao tuđem utjecaju suprotstavlja “govor iz nevidljivosti” kao moćna vlastita govornička
pozicija.
44 Sinkretizam kulturalnoga prostora shvaća se kao manje ili više zatrpana kulturalna osnova - analogno s Freudovim slojevima
Rima koji se uvode u igru kao metafore za izgradnju duše u Nelagodi u kulturi.
45 Jovan Cvijić. La peninsule balkanique. Géographie humaine. Paris 1918, Das Karstphänomen. Wien 1893 kao i Balkansko poluostrvo
i južnoslovenske zemlje. Osnovi antropogeografije. Beograd 1931.
46 Ivo Andrić. “Most na Žepi”. Žed. Sabrana djela Ive Andrića. Sarajevo 1965, 226-236, ovdje 235.
47 Ivo Andrić. “Travnička hronika”. Sabrana djela Ive Andrića. Bd. 2. Sarajevo 1984, 141-143.
31