Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

opisi epskoga pjevanja uz gusle, opisuju se riječni tokovi i nabrajaju imena planina, unose se historiografski
podaci o zemlji i izvješća o svakodnevici i ritualima etničkih i religioznih grupa. Andrićevsko ga je
istraživanje u slijedu spomenutih akribijskih i ponavljanih opisivanja Bosne i njezinih osobenosti opisalo
kao historiografa i etnografa kulturalnoga prostora. Među bosanskim tekstovima njegovi spadaju među
rijetke čije književno evociranje Bosne uzima spomena vrijedan odnos prema stvarnome predjelu i istinskim
geografskim detaljima. Faktički se osvrt na geografiju u Andrićevu djelu osobito realizira u tome što
se prikazivanje Bosne uvodi jednim pripovjednim glasom koji iz ptičje perspektive opisuje krajolik - najčešće
neki mali grad uglavljen između planinskih lanaca, s rijekom u sredini - da bi se zoomom prebacilo u
opisanu sredinu (uvod dobro poznat iz epskih pjesama toga regiona). Riječnim tokovima i imenima rijeka,
opisivanjima, između ostalog i imenovanjima planina, opisani se bosanski grad može identificirati. Nerijetko
se navodi i ime mjesta radnje u gradu. Stanovnici predstavljenih bosanskih mjesta pri tome se diferenciraju
kao grupe (tako što se, naprimjer, dijelovi grada opisuju po položaju i etničkome ustrojstvu), ali se
naknadno pripovijeda zajednička sudbina varoši ili kasabe pod Osmanlijama, Habsburgovcima ili, rjeđe,
pod socijalistima. Zajednički junak većine priča a i dvaju najvažnijih Andrićevih bosanskih romana, Na
Drini ćuprije (1945) i Travničke hronike (1945) jest grad ili mjesto radnje kao kolektivna osoba. Uostalom taj
kolektivni junak “mali grad” ono je čime se komplicira lektira Andrićevih tekstova kao separatističkih, ako
je se time ne čini i nemogućnom. Makar se navode i razlike, opisane mješovite zajednice malih bosanskih
gradova zajedno doživljavaju predočene povijesne promjene i pate od njih, a one se opetovano završavaju
tako, pročita li se njihovo činjenično stanje unakrsno, da sve ostaje po starome. Tako se roman Travnička
hronika, koji se prvenstveno bavi konzularnim prisustvom u Bosni iz napoleonskih vremena, riječima: “Pa,
evo, i to bi i prođe. [...] pa će se i oni [konzuli] zaboraviti ko da nikad nisu bili. I sve će opet biti kao što je, po
božjoj volji, oduvijek bilo.” 39 I u drugim povijesnim romanima pripovjedač komentira konkretne povijesne i
društvene događaje što ih je Andrić, u prividnome proturječju s tim, do tančina istražio i obradio kao na
kraju kontingentne i efemerne u usporedbi sa stvarnim životom opisanih ljudi i njihovoga životnog prostora.
Suština Bosne, saznaje čitatelj, ostaje potpuno nepromijenjena unatoč svim političkim metežima. Tu
faktografski elementi upravo ne ispunjavaju “effet de réel” 40 Rolanda Barthesa shvaćenog kao otpor
faktičkog protiv fikcije, oni postižu njegovu suprotnost utoliko što (i eksplicitno) pojašnjavaju da se “stvarne
pripovijesti” očuvavaju u legendama i pripovijetkama kojima povijesne činjenice služe samo kao markeri.
Upravo tim “istinitim bosanskim pripovijestima”, o kojima mogu pričati samo povijesti a ne i povijesne
knjige, posvećuju se brojni narativi bosanskih tekstova Ive Andrića. Njegova fiksiranost na kulturni prostor,
što znači da se književna Bosna već ugrađena u unutrašnjosti samoga djela sparuje s Andrićevim renomeom
na južnoslavenskome jezičnom području, te se time predestinira topičnost njegovih predočavanja
Bosne. Nasljednici u književnom predočavanju Bosne ne samo da ne mogu mimoići Andrićeve tekstove,
već i u koncentriranoj akciji ističu njegovo djelo kao nezaobilazni izvorni tekst koji u svojemu bosanskome
intenzitetu figurira kao dokaz postojanja Bosne. U bosanskim tekstovima kao zajedničkom intertekstu
sučeljavanje s književnim prethodnikom Andrićem istovremeno postaje i participacija u njegovoj književnoj
Bosni. Intertekstualni predmet bosanskih tekstova samim tim nije samo odnos prema kulturi kao općem
potencijalu intertekstualnosti, 41 naprotiv, on postulira kao cilj stvaranja kulture prema kojoj se odnosi.
Pisati o Bosni za bosanske tekstove znači - od prvoga stupanja u odnos s Andrićevim “bosanskim tekstom”
- pisati o Bosni u književnosti. Književni tekst u bosanskome tekstu više ne obznanjuje, kao što je to
slučaj u drugim regionalnim književnostima, da piše o jednom krajoliku, jednom regionu ili jednoj zemlji
koji su vanknjiževni ili ih se kao takve priziva. Tu povezivanje s mjestom koje se dešava isključivo u tekstovima
i između njih književnost čini arenom njezine kulture. Jednoj se upitnoj zbilji, i u tome je clou bosasnkih
tekstova, sučeljava faktum književnih tekstova. No kako funkcionira taj paralelni književni svijet neovisan
o stvarnosti? Kako bosanskim tekstovima uspijeva etablirati internu mrežu ukazivanja koja posjeduje
sposobnost realiziranja takvog “kulturalnog dosegnuća”? Nakon elementarnog skiciranja i prikaza kvaliteta
te mreže treba pokazati, na primjeru jedne uzorite konstelacije, kako bosanski tekstovi preko zajedničkih,
djelimice potpuno novoizumljenih mjesta (u smislu loci) i preko intertekstualnoga tkanja kojim se dopuštaju
vraćanja na ranije predmete interteksta stvaraju topiku književne Bosne koja jemči za realnost istovremeno
je etablirajući. 42
39 Ivo Andrić. “Travnička hronika”. Sabrana djela Ive Andrića. Sv. 2. Sarajevo 1984, 532.
40 Usp. Roland Barthes. L’Effet de Réel [1968]. In: Œuvres complètes. Tome 2, 1966-1973. Paris 1994, 479-484, ovdje 482.
41 O tome v. Renate Lachmann. Gedächtnis und Literatur. Frankfurt a.M. 1990.
42 Na podrobniji dokaz toga “postupka” u bosanskim tekstovima, koji se može izvesti iz brojnih primjera, ukazujem u poglavlju
“Literatur als Archiv der Kultur: Die intertextuelle Bosnientopik” in Bosnientexte. Ivo Andrić, Meša Selimović, Dževad Karahasan
(Bilj. 10).
!protustav
30 (sic!)