Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

polucivilizirana, poluorijentalna”. 35 Lik Hasana iz romana Derviš i smrt Meše Selimovića na sljedeći način
formulira tu trans situaciju Bosne: “A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi”. 36
Bosanski tekstovi kao agensi kulture
Kako se, dakle, bosanski tekstovi odnose prema navedenim komplikacijama bosanskoga? Određeni
književni tekstovi o Bosni, koje se ovdje obilježuje kao “bosanske tekstove”, ispisuju se unatoč tomu statusu
ne-mjesta, rezultatu permanentne dvoslojnosti ili višeslojnosti, i to tako što postaju sami “fiksna”
mjesta kulture. To se književno mjesto suprotstavlja opasnosti ambivalencijom, utoliko što bosanski tekstovi
postuliraju da, kao prvo, ionako ne postoje mjesta i stvarnosti s one strane književnoga. Bosna za
bosanske tekstove postoji u književnosti i nastaje iz književnosti. Osim toga oni, kao drugo, ističu dvostruku
indiciranost kulture (pod kojom se podrazumijeva sve ono što se može sažeti pod Istokom i Zapadom) kao
njezino najznačajnije obilježje. Stigma se na taj način transformira u vlastitu karizmu. Osobitost Bosne u
predočavanjima bosanskih tekstova je višestruka tuđost. Trans-pozicija i stanje između, kako ga Hasan iz
Selimovićeva romana obilježuje daleko prije Homi Bhabhe, 37 jesu istovremeno i definirajuće i definirano.
U nastavku ću teksta na korpusu primjera (Ivo Andrić, Mehmed Selimović, Dževad Karahasan) pokazati,
kako tekstovi o Bosni i iz nje “u-pisivanjem neegzistentnoga” izumijevaju bosansku topiku koja postoji
samo u književnosti, kako njezinu prekarnu su-odnosnu kulturu uvijek iznova, dogovorno i ugovorno,
situiraju između Istoka i Zapada, Orijenta i Okcidenta i kako pri tome, tj. preko puteva i stranputica
književnosti, izvode performativnu i trajnu proizvodnju te kulture u književnosti.
Izmišljena topika Bosne
Ono što odmah upada u oči prilikom čitanja tekstova bosanskih autora iz promatranoga perioda (i mimo
izabranih primjera) jest da ne samo što je Bosna veoma česta eksplicitna tema književnoga teksta, već i
da - makar tekstovi bili veoma različiti i makar potječu iz različitih desetljeća - prikazivanja Bosne u njima
stoje u jasno prepoznatljivoj vezi. Dok to dvoje, promatra li se skupa, isprva i nije nešto osobito neobično i
često se pojavljuje u književnosti, ipak se uočava da se prilikom uspostavljanja veze bosanskoga teksta
prema bosanskome tekstu ne poseže za mustrama koje su već od ranije tradirane, te su prema tome
sastavni dio postojeće topike. Umjesto toga se bosanski elementi koji odlikuju bosanske tekstove pronalaze
isključivo u tekstovima dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća, te su u prošlome stoljeću stvoreni iz
ničega. Još jedna pažnje vrijedna razlika prema drugim književnostima specifičnim za određene regione
nalazi se u tome što se bosanski tekstovi uspoređuju osobito u preuzetim odnosima kontiguiteta. Oni se
više po-zivaju u punktualnome dodirivanju nego što liče jedni na druge. Pobliže istraživanje te osobitosti
iznosi na vidjelo da, prilikom pisanja o Bosni, autori ne uzimaju u obzir njezine osobenosti, već sklapaju
međuodnose kao “proizvođači kulture” i ukazuju na druge tekstove kao jednu vrst “kulturalnih zastupnika”.
Tako nastalo intertekstualno pozicioniranje kojim se opisuje jedna književno interna Bosna, izdiže se,
svakim novim citatnim slojem, kao “bosanski skup”, iznad ostatka književnosti na bosanskom-hrvatskomsrpskom
jeziku. Budući da se zajedničko prikazivanje Bosne ne zasniva na similaritetu, već jedan bosanski
tekst, kako bi pri-zvao Bosnu, umjesto njezina opisivanja uvodi u igru kakav drugi tekst u kojemu se
radi o Bosni, cjelokupno prikazivanje Bosne stječe novu kvalitetu: novo izumljivanje Bosne zbiva se kao
intencionalna, unutarknjiževna akcija spasavanja te time kao akcija koja (re)vitalizira intertekstualni
potencijal književnih tekstova u vanliterarnome kontekstu. 38 Intertekstualni bosanski tekst, kakvim ga se
ovdje shvaća, dalje se ispisuje i sinkrono i dijakrono. Na ovdje odabranim primjernim tekstovima iz različitih
desetljeća može se pokazati kako mreža bosanskih tekstova funkcionira u vremenu kao konstitutivna za
kulturu. Važan inicijator bosanskih tekstova, na kojega se svi kasniji i pozivaju, jest Ivo Andrić. On o Bosni
piše opsesivno; njegovi se brojni romani i pripovijesti gotovo isključivo bave regionom Bosne i Hercegovine.
Pri tome su u njima mogućni povratni komentari o Bosni, oni se sami nadopunjuju u vezi sa svojom
usmjerenošću na Bosnu i na njezino prikazivanje, makar su i radnje koje se odvijaju intradijegetski potpuno
neovisne jedna o drugoj. Prema tome, Andrićevi tekstovi sadrže i unutar samih djela bosansku topiku
koja rezultira iz iscrpnoga, gotovo etnografskog i etnološkog opisivanja Bosne i koji predstavljaju jednu
književnu “bosnologiju”. U njima se između ostalog mogu pronaći prenošenja lokalnih dijalekata, detaljni
35 Maria Todorova. Die Erfindung des Balkan. Europas bequemes Vorurteil. Darmstadt 1999, 34.
36 Meša Selimović. Derviš i smrt. Beograd 1986, 307.
37 Homi Bhabha. Location of Culture. London, New York 1993.
38 Ovdje su bosanski tekstovi visoko politizirani a njihovo crpljenje intertekstualnoga potencijala nadovezuje se na stavove ranijega
istraživanja intertekstualnosti u kojemu se razgraničavanje tekstova shvaćalo i kao politizacija.
(sic!) !protustav“ambivalentnoj drugosti” što Todorova opisuje kao balkanizam, a koja je etiketirana kao “polurazvijena,
29