Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

(sic!)
status koji je bio usmjeren ka njihovu gašenju. Nije bilo predviđeno biti Bosanac u Jugoslaviji; umjesto
toga desetljećima se preporučalo opredjeljenje kao Hrvat ili Srbin koje je vodilo do samoukidanja. 21 I u
jezičkome se obilježavanju srpskohrvatski, termin koji je dugo vremena korišten za zajedničku varijantu
novoštokavskoga, kako u ime prethodnice titoističke Jugoslavije, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca - danas
često komentirana sveza - Bosna se jednostavno ne pojavljuje. Dok su separatistički događaji devedesetih
proizveli katedre za kroatistiku i srbistiku, samo se u Bosni osnivaju katedre za “bosansku/bošnjačku”
književnost. Tek odnedavno nastaje historiografija vrijedna spomena u čijemu se fokusu nalazi Bosna.
Na ovome se mjestu uopće ne radi o formuliranju jednoga deziderata kakav je diferenciranje
južnoslavenskoga kulturnog prostora, naprotiv cilj mi je pokazati širinu i ustrajni kontinuitet neegzistentnosti
Bosne u različitim kontekstima. Bosna kao “ne-mjesto” simptomatična je i u znanstvenoj i u
neznanstvenoj literaturi širom svih akademskih disciplina - to se može bez dvojbe konstatirati. 22 Nirman
Moranjak Bamburać tu je pojavu pregnantno opisala kao “nowhereness” tipičan za “bosansko”. 23
Tekuće ispisivanje toga diskurza tu uzorito obilježava hrvatski dnevnik Jutarnji list koji topos neegzistencije
nedavno, osvrćući se na bosanski status quo, sažimlje na sljedeći način: “Kao da Bosna i Hercegovina
ne postoji”. 24
Bosanski tekstovi
Dok Bosne, dakle, s jedne strane kao da nema, postoje brojni tekstovi o njoj i iz nje, čija je središnja tema
(upravo stoga?) Bosna. Ivo Andrić, Meša Selimović i Dževad Karahasan - prominentni predstavnici tekstova
o Bosni koji će ovdje biti uzeti za primjer - pišu romane i pripovijesti u kojima se radi o Bosni pri tome
se sučeljavajući s njezinom bezmjesnošću. 25 Kao “kulturni tekstovi”, njihovi književni tekstovi preuzimaju
funkciju relevantnu za Bosnu; oni su istovremeno mjesta središnjih kulturalnih pogađanja i književni
dokazi vlastitoga postojanja. Drukčije bi se formulirano dalo ustvrditi da se bosanski tekstovi na svjetlu
dana pojavljuju kao kulturni agensi.
“Bosanskim se tekstovima” 26 tako ne opisuje jednostavno bosanska književnost. Koncept nacionalne
književnosti pretpostavlja jednoznačnosti, dok im se bosanske ambivalencije uspješno odupiru.
Svako se bavljenje Bosnom treba - i to ne samo pri pokušaju konstruiranja književne povijesti - boriti
s postavljanjem temeljnih pitanja: kakvo se obilježavanje jezika bira - bosanski, bošnjački, skraćenica
BHS, srpskohrvatski, hrvatosrpski ili čak “ijekavski na novoštokavskoj osnovi s turcističkom izvedbom”?
Kako se nazivaju stanovnici: Bosanci ili Bošnjaci? A što je uopće s Hercegovcima? Gdje se
nalaze granice Bosne i što uopće predstavlja tvorevina predočena na zemljopisnoj karti: je li Bosna
jedna regija, država, kultura? Pripada li Republika Srpska danas Bosni? I ne kao posljednje opet se
postavlja pitanje o bosanskoj književnosti u prostoru: čime se ona kao takva definira? Postoji li ona
kao i neki specifični bosanski književni razvitak? Gdje spadaju bosanski autori? Je li Ivo Andrić kao
“katolik” i “Srbin po izboru” uopće bosanski spisatelj? Ili pitanje unekoliko drukčije postavljeno: ako
Bosne i bosanske književnosti uopće i nema, je li onda Dževad Karahasan srpski ili hrvatski pisac?
Ovdje se svjesno polemički odnosi prema polemičkim diskusijama koje prodiru ne samo u popularne, nego
i u akademske debate i institucionaliziranja i formiraju ih - kao naprimjer u Curricula studija slavistike.
Pitanja koja se odnose na mjesto, status i književnost Bosne pri tome čine nesigurnim nacionalizirajuće
i esencijalizirajuće pojmove koji su ionako izašli iz mode. U postmodernim, transnacionalnim književnim
kontekstima suvremene znanosti o književnosti nitko se (više) ne pita piše li Salman Rushdie englesku,
indijsku ili englesko-indijsku književnost. 27 No Nenad Veličković, i sam dio bosanskoga akademskog pogona,
21 O povijesti statusa Bosne u socijalističkoj Jugoslaviji usp. Noel Malcolm. “Bosnia in Titoist Yugoslavia”. Bosnia. A short history.
London 1994, 193-212 i Smail Balić. Islam für Europa. Neue Perspektiven einer alten Religion. Köln, Weimar, Wien 2001.
22 Usp. Noel Malcolm. Bosnia. A short history. London 1994, xxii.
23 Nirman Moranjak-Bamburać fenomen bosanske bezmjesnosti sažima u pojmovima “nowhereness” i Bosna kao “non-place”,
na koje se i ja ovdje pozivam. Usp. Nirman Moranjak-Bamburać. “On the problem of Cultural Syncretism in Bosnia and Herzegovina”.
Bosnien-Herzegovina: Interkultureller Synkretismus. Wiener Slavistischer Almanach. 52. Wien, München 2001, 5-42,
11 i 16.
24 Davor Butković. “Neće biti rata”. U: Jutarnji list. 24.11.2007, 31.
25 Osim trojice ovdje izabranih autora u “bosanskom tekstu” sudjeluje veliki broj spisatelja iz Bosne iz dvadesetog i dvadeset i
prvog soljeća (od Isaka Samokovlije i Maka Dizdara do Miljenka Jergovića i Nenada Veličkovića), kao što će biti prikazano u nastavku
ovog teksta.
26 Usp. Miranda Jakiša. Bosnientexte. Ivo Andrić, Meša Selimović, Dževad Karahasan. Frankfurt a.M. 2008.
27 Usp.Andreas Pflitsch: “Literatur, grenzenlos. Aspekte transnationalen Schreibens”. Crossings and Passages in Genre and Culture.
Pir. von Szyska, Christian u. Pannewick, Friederike. Wiesbaden 2003, 87-120.
27