Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

koja
(sic!) !stav
uvijek trpi i biva osuđena i kažnjena, čak i kada potpuno nesvjesno pravi prestup, istovremeno se na
komparativnoj ravni logički izvodi zaključak da ta paradigmatska žena uvijek zasluženo trpi, jer, kako kaže
jedan od protagonista na jednom mjestu, citirajući neimenovanog pisca:
Žene pretpostavljaju uzbuđenje razumu. Um im nikada nije bio od koristi, one nikad ne osjećaju da je on za
bilo šta potreban. Naprotiv, on je za njih škodljiv, jer se pojavljuje samo da bi ih korio što su jučer uživale,
da bi im naredio da to sutra ne čine. 12
Ovaj prikriveni mizogini rakurs iz kojeg muškarci sagledavaju žene se slabo maskira kroz borbu protagonistkinje
da ostvari životni mir, jasno se afirmirajući isključivo kroz identitete muškaraca oko sebe, počevši
od figure oca, koja se nadalje transponira na figuru muža i brata-ljubavnika.
Nadalje, moguće je uočiti način stereotipne i gotovo identične izgradnje pojedinih narativnih slika; kada
autorica želi da opiše dramatičnost pojedinih ratnih situacija, konkretnije prijem ranjenika u ambulantu, u
oba romana javljaju se paralelni opisi:
Jedne varljivo mirne večeri ambulantu je odjednom preplavila čitava bujica riječi. Do nje, u susjednoj prostoriji,
dopirali su ulomci: mladić... slučaj... onda je djevojka čupala kosu...jebem li im majku... (...) neko je
odvrnuo radio. (...) Progurala se do nosila i na njima vidjela kovrdže svog sina slijepljene krvlju, stravičnu
bjelinu kože... 13 Prijemnu ambulantu preplavila čitava bujica riječi. Do njega su dopirale samo kapljice:
djevojka... onda su došla kola za prvu pomoć...slučaj.... grozno.. jebem li im majku... onda je mlada žena
čupala kosu i... neko je odvrnuo radio... kurvanjsku im mater...(...) Oko ležaja graja, gužva. Progurao se. Na
nosilima je vidio guste kovrdže krvlju slijepljene, sitno ovalno lice, stravičnu bjelinu kože... 14
Da li je autorici bio neizbježan automatizam ovih opisa, da li se ovdje može primjeniti (gotovo bukvalno)
teza o shematizmu koji je uočljiv u trivijalnim romanima u odnosu na fabulu, prikazivanje ljudskih likova,
na jezik i idejnu pozadinu (D. Domić), ili se jednostavno radi o čistom pomanjkanju mašte i pribjegavanju
sigurnim riješenjima - ili je možda riječ o sve tri opcije?
3. Zlokobne binarne opozicije: ko izvršava romantičarske oporuke?
Uzimajući u obzir autoričin svojevrstan poetički stav da su njene knjige jednostavne i životne, te da
najradije piše za djecu i mlade, pokušavajući ih uputiti šta su istinske vrijednosti na način koji će ih uvjeriti
u to što im priča, 15 ne može se izbjeći zaključak da pokušava reafirmirati određene tradicionalne vrijednosti
(reafirmirati u punom smislu, jer ovom spisateljičinom izjavom njeni romani dobivaju još jednu
poetičku oznaku koja je očito didaktička - da li literatura uopšte smije nositi ove predznake i koliko se lako
poseže za ovim jeftinim oružjem u borbi protiv devalviranih društvenih vrijednosti?) i postaviti se skromnom,
samozatajnom, plahom nositeljicom/propovjedateljkom ukalupljenog kulturološkog koda supremacije
porodične jedinice i opstanka isključivo unutar te iste jedinice. Istovremeno, ne smije se zanemariti
činjenica da su određene njene knjige uvrštene u izbor školske lektire, kao i da su pojedini tekstovi, građeni
gotovo uvijek na istom sentimentalno-neoromantičarskom patosu, zastupljeni u čitankama za osnovne
škole - dakle, već su na izvjestan način kanonizirani. Literarno-produkcijska zajednica (misleći isključivo na
bosanskohercegovačku) unutar koje se nadmeću tipovi i podtipovi navedenih literarnih obrasaca neodoljivo
podsjeća na koncept dječijih igara podjeljenih na muške i ženske - zna se koje su knjige orijentirane na
ženski čitalački auditorij, a također se zna o kojim se pozitivno i afirmativno etiketiranim životnim potezima
govori u tim knjigama. Ovaj tip shematiziranih sentimentalnih romana ne smije biti upitan (nažalost)
i opravdan je iz već navedenog razloga, ali samoproklamiranje ove i slične literature kao paradigmatski
postavljenog primjerka tiražnog, ali kvalitetnog djela u smislu određenih književnih, ali i već spomenutih
životnih vrijednosti postavlja legitiman zaključak: postoji mogućnost da će ove životne vrijednosti upakovane
u tiraž iznenađujući za ove prostore postati forsirani credo sadašnjih i budućih ženskih autorica,
mjerilo njihove legitimnosti i uvjet za moguće kanoniziranje, jer je trivijalnost nadrasla svoj zatvoreni krug
(Žmegač) i nabujala unutar književne zajednice opterećene literarnim uhodama i moralnim vrijednostima
upregnutim kako u vrhuške ovdašnjih akademskih autoriteta, tako i u redove uzbuđenih čitalaca/čitateljki
koji željno iščekuju potpisanu knjigu navedene autorice.
12 Bazdulj-Hubijar, Nura: Smrt je došla prekasno, TKD Šahinpašić, 2008, 92. str.
13 Ibid, 97. str.
14 Bazdulj - Hubijar, Nura: Doba nevinosti, TKD Šahinpašić, 2009, 240-241. str.
15 Radi se o intervjuu koji je sa autoricom vodio Izet Muratspahić 2009. godine za Bosansku Poštu povodom primanja nagrade
Društva pisaca BiH, vrlo indikativnog naslova: Ljubav prije svega.
25