Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

Rubni
(sic!) !stav
žanr pripovijedanja može biti memoarska građa ili pak slična rubna historiografska skica, ili pak
priča heroja, odnosno antiheroja u slučaju kada se pokušava prevladati i transponirati trauma i traumatski
događaj i zaodjenuti u posttraumatsko iskustvo koje našega “junaka” zapravo čini “antijunakom”,
antiherojom, onoga koji iskače iz matrice kolektivnih pripovijesti i kolektivnih tvorbi identiteta i samoga
kulturalnoga pamćenja. Anti/junak ovoga pisma, Mirza transponira preživljeno kroz samo sjećanje, fikcionalizacijom
vlastita djetinjstva i onoga što je doživio prije velikoga povijesnoga događaja, ali i uplivom
pamćenja koje je fiksirano upravo obraćenjem Ocu, i artikuliranjem priče koju je slušao i interpretativno
preradio i smjestio u pismo koje mu piše. Interprativno i pripovijedno dječak je pozicioniran za Oca, njemu
se i obraća, uostalom, čime ovaj roman ne iznevjerava obrazac patrijarhalnoga tkiva porodične strukture
pozicioniranjem Oca na ono simboličko mjesto s kojega se priča i interpretira prošlost, politika, rat,
herojstvo i antiherojstvo, a majku na mjesto one koja čuva kućno gnijezdo, uglavnom šuti i ne interpretira
povijest, okrenutu Bogu i Božijem. Sukladno definiranju anti/ratnoga pisma, kritika ponovno situira
određene kodove prema monolitnoj tipizaciji i vrednosnome sudu. Da li bi se Nurino pismo suglasno njegovoj
vrednosnoj strukturi moglo postulirati i prevashodno okarekterisati ženskim pismom i pisanjem onako
kako to feministička teorija i kritika definiraju, ili shodno recepciji istoga pisma smijemo li ga otvoreno i
neprikosnoveno proglasiti muškim obrascem definiranja ženske književnosti-trivijalnim i plošnim. Pa čak
i u kontekstu ženskoga anti/ratnoga pisma, čime je nedvojbeno ova knjiga ozbiljnije i zrelije promišljena i
konstruirana za razliku od knjige Naše međutim je rat koja istim epistolarnim obrascem artikulira glasove
dviju djevojčica i prijateljica čije se druženja naprasno prekida ratom i razdvojenošu, egzilanstvom jedne u
Njemačku i prisutnošću druge u opkoljenom Sarajevu. Njihova priča i pri/povijedanje pismima ne uspijeva
odbraniti ovo djelo od trivijalnoga učinka koji se postiže polarizacijom na dvije strane i priče, pa čak i nacionalizmom
koji se loše ‘skriva’ pod parolu bratstva i jedinstva.
Ti bar znaš da su sve (bar gotovo sve) prijateljice oduvijek slavile Uskrse, Božiće, išle na pričesti, da smo mi
to zajedno sa njima doživljavali i preživljavali. Uživali kao i one. I ne samo to. Kupovale smo boje i šarene
naljepnice da nam mame farbaju jaja za Uskrs. I farbale su. Sve nam je to bilo normalno, isto kao što nam
je bilo normalno da pojma nemamo kad je Bajram, ne zato što nam je to neko “odozgo” branio, mislili smo
valjda da bi nas to činilo manje vrijednim. Zašto? Zar je Bajram praznik crnih đavola? Zar nije podjednako
svečan kao i ostali? Ni Muslimani, Boga mi da znaš, nisu crni đavoli. Maltene da nema čovjeka koji nekog
najbližeg nije izgubio, a još se nije nigdje nije čulo da je ma i jedan vojnik Armije BiH počinio zločin nad
civilima čak ni u trenucima kad mrak padne na oči od bola, od užasa. To u meni budi ponos.
Definirajući anti/ratno žensko pismo pod jednu tipizaciju kao što čitamo npr. u tekstu Edise Gazetić: “Kako
je “ženska povijest”, uopće, različita od muške, odnosno izvori informiranja o nekim događajima su sasvim
različiti, tako i u ženskom književnom tekstu imamo potpuno drugačiju sliku tragedije jedne zajednice.
Naravno da ne treba zanemariti različito rodno iskustvo, ali svjesno je da konstruiranje ženskog sjećanja u
tekstu nije zasnovano na činjenicama koje će podržavati i ako je potrebno osnažiti jedan kolektiv ili jednu
ideologiju. Žensko (ratno) pismo ne podržava kolektivno/nacionalno/etničko sjećanje na povijest, odnosno
konstruiranje (ženske ratne) povijesti izostavlja odnos figura heroj - žrtva, u onom smislu u kojem je
to (eksplicitno) naglašeno u muškoj (ratnoj) prozi koja doslovno želi da se čitatelji prisjećaju događaja i u
cijeloj priči možda pronađu razlog svojevrsne netrpeljivosti prema “neprijatelju”.” 6 Naravno, s ovim bismo
se mogli složiti ali samo u jednome njegovom dijelu, činjenicom da se ženska pri/povijest spušta uistinu
u topos nefrontovskoga rakursa, ali i neslaganjem sa tezom da bismo u ovu definiciju mogli uzglobiti svo
anti/rano pripovijedanje, makar ono bilo samo žensko. Knjiga Kad je bio juli stoga možda i ne može ući u
ono što bi se nazvalo ženskim pismom, iako pokušava unijeti intimistički diskurs u svjedočenje, formom
pisma, mada postoje uplivi onoga što bi se nazvalo muškim diskursom, izdiferenciranjem strana, četnika,
ovih i onih iz Drugog svjetskoga rata, kao i uplivom ratnih zločinaca i političara u tekst, no nadrastajući
prvotni referencijalni kod koji upućuje na Oca kao onoga koji interpertira strane, supostavljajući Mirzu u
poziciju naratora koji svjedoči ne samo o potisnutim traumama nego i o svakodnevnoj postratnoj stvar-
6 Isp. U: Sarajevske sveske, 2006. Pomenuta autorica tako ne definira razliku između pamćenja i sjećanja, nego iz uvodnog
definiranja povijesnoga i kulturalnoga pamćenja ulazi u analizu bh. ženske književnosti situirajući njen odnos spram rata kao
sjećanje, prevashodno. Prim.: Kada je riječ o konstruiranju memorije u balkanskim kulturama, čini se iznimno važnim predstaviti
razlike koje se očituju u pristupu događajima značajnim za povijest jedne kulture, nacije, a zasnovane su na rodnoj
pripadnosti onih koji pomoću tih događaja na svojevrstan način konstruiraju povijest. U tom je smislu književni tekst jako
zanimljiv jer se upravo preko teksta može otkriti koliki je značaj roda u konstruiranju povijesti. Bosanskohercegovačka muška i
ženska književnost, koja tematski preferira ratna zbivanja na prostoru Bosne i Balkana tijekom devedestih, može se uzeti kao
primjer koji, pored povijesnih značajki, otkriva kakvu je ulogu imala rodna pripadnost autora, odnosno autorica kada je riječ o
konstruiranju sjećanja.
21