Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

Jasna Kovo
Zavodljivost trivijalnoga,
ili vrijedi li to čemu?
Mogućnost prevazilaženja žanrovskih obrazaca
Prije nego što kritika književnika/icu supostavi u polje određene po-etike, ona ih prevashodno re-prezentira
kroz ustaljenu (klišeiziranu praksu) prizmu, tobožnjih “poliperspektivnih” stajališta. Tako će
književnica, Nura Bazdulj Hubijar, čije su knjige očito najprodavanije i najčitanije bivati predstavljena
“najplodnijom bošnjačkom književnicom” (Rizo Džafić), što osim nacionalnoj pripadnosti nedvojebno
konotira i na patrijarhalni obrazac konstruiranja ženskoga identiteta u samome autoru, kao o onome/
onoj koji/a tzv. re-produkciju djela otjelotvoruje u simboličkoj kategoriji plodnosti. No, to što je “najprodavanija”
ili “najčitanija” savremena bosanskohercegovača književnica, odnosno bošnjačka, ne čini njena
djela referentnim za uspostavljanjem vrijednosnoga književnoga kanona tzv. ženskoga pisma ili ženske
književnosti. Njen izuzetno “plodotvoran” književni opus prevashodno korespondira sa tradicionalno utemeljenim
vrednotama ženskoga i ženstvenoga u ženskome pismu, a posredovano iz mačističkoga modela
kulture i književnosti. Žanrovsko, ljubićko, ili ono što upravo mačistička matrica utemeljuje vrijednostima
ženskoga subjekta u književnosti, identitarnim ženskim kodom, ne koristi se u njenim knjigama u najboljoj
maniri postmodernističke igre iznevjeravanja trivijalanoga žanra. Ta djela su uključiva u trivijalanost,
a mogućnosti subverzivnoga djelovanja izostaju, stoga od tako “bogatoga” prevashodno tiražnoga opusa,
nemamo “bogato” i “plodotvorno” književno-vrijednosno djelo. U radu o ženskome pismu u devedestim
godinama na ovim prostorima, Jasmina Lukić analitički govori upravo o svojevrsnome fenomenu
“interesiranja čitalačke publike” za “ženske teme”, ali i problemu koji prati to interesovanje ili pak
svojevrsnonome paktu na relaciji autora i čitatelja-ponovno podržavanje tradicionalnih rodnih uloga, sa
problematičnom percepcijom te književnosti kao “ženske” naravno od “muških kritičara”, ali i kanona koji
prećutno zaobilaženje žena u kanonima nadomješćuju ovakvim književnim vrijednostima. Iako je većina
Nurine beletristike produkt određenih normi trivijalne književnosti, sa tipičnim obrascima ljubića i literature
za mlade, mogućnosti da se artikulira na poetskoj većoj ljestvici ponajviše obrazuje roman Kad
je bio juli koji se i tematski i idejno udaljava od prethodno navedenih osnova. Ovim romanom autorica
pokušava transponirati priču o Srebrenici i genocidu likom i njegovom prizmom koja je očito pokušaj poetike
svjedočanstva i svjedočenja 2 . Anti/ratnim pismom se razobličava tragika genocida, a posttraumatiziranim
subjektom pripovijedanja i svjedočenja se uobličava slika o individualnoj, ali i kolektivnoj traumi,
krivici, zločinu i patnji. Učitavanjem rubnoga žanra pisma u roman, samoga pisma, kojim se dječak obraća
(možda!) mrtvome ocu, uvodi se pri/povijest kao subverzivni diskurzivni proces sučeljenja individue i
samoga pisma sa dominantnom praksom pri/povijesti i njene reprezentacije u diskurzivnim praksama.
Jer su “prijelomni povijesni događaji, najveći generatori osobnih, obiteljskih i kolektivnih pripovijesti kojima
se iznova vrednuje prošlost, traži smisao onoga što se netom doživjelo i pretrpjelo, te predskazuje
budućnost”. 3 Upravo nekonzistentnim tokom pisma, nelinearnim pripovijedanjem ocu, ali i nepravopisnim
i nekodeksivnim iskorakom iz zadanosti obrasca, pisma češće liče na “usmeno pripovijedanje” dječaka koje
se može posmatrati kao “svakodnevna komunikacija, kao jedan od folklornih usmenoproznih žanrova, ili
kada je objavljeno, kao žanr autobiografske književnosti to jest dokumentarne proze” 4 , a time i iskorakom
u jednu od tri perspektive svjedočenja koje uvodi Dori Lamb. 5
2 “Svjedočanstvo, kao poseban diskurzivan oblik, i svjedočenje, kao posebna diskurzivna praksa, pojavljuju se u različitim komunikacijskim
situacijama i s različitim svrhama/funkcijama, ne pripadaju samo području historiografije i eventualno književnosti.”,
Zlatar, Andrea; Tekst, tijelo, trauma, 164.str.
3 Jambrešić-Kirin, Renata; Svjedočenje i povijesno pamćenje: o pripovjednom posredovanju osobnog iskustva,170.str.
4 Ibid
5 Prema navedenome djelu Renate Jambrešić-Kirin, a te tri razine svjedočenja koje izdvaja Dori Lamb su : “razina svjedočenja
samome sebi unutar vlastitog iskustva (kao u autobiografskome pismu), razina svjedočenja pred drugima tj. slušanja tuđih
svjedočenja (svjedočenje u užem smislu) i razina svjdeočenja o samom procesu svjedočenja (teorijska razina).” 170.str.
20 (sic!)