Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

sada smatrano nezamislivim unutar horizonta
ustanovljenih normi poštenih uslova rada sada
postaje prihvatljivim. U “Bijedi filozofije” Marks
je napisao da buržujska ideologija voli da historicizira:
svaki socijalni, religijski i kulturalni oblik je
historijski, uvjetovan, relativan - svaki osim njihovog
vlastitog. Postojala je historija , ali je sad više
nema:
Ekonomisti posjeduju jedan jedini metod postupanja.
Za njih postoje samo dvije vrste institucija,
umjetne i prirodne. Institucije feudalizma su
umjetne, one buržoazije su prirodne institucije.
U ovome, oni sliče teolozima koji na isti način
uspostavljaju dvije vrste religije. Svaka religija
koja nije njihova vlastita je izum ljudi, dok njihova
vlastita izvire od Boga. Kada ekonomisti kažu da
su odnosi danas - odnosi buržujske proizvodnje
- prirodni, oni impliciraju da su to odnosi u koijma
se proizvodi bogatstvo i u kojima se razvijaju
proizvodne snage u skladu sa zakonima prirode.
Ovi odnosi samim time su samim sobom prirodni
zakoni neovisni od uticaja vremena. Oni su vječni
zakoni koji moraju uvijek vladati društvom. I tako,
postojala je historija, ali je više nema. Postojala je
historija, jer su postojale institucije feudalizma,
i u tim institucijama feudalizma pronalazimo
različite odnose proizvodnje od ovih buržujskog
društva, koji ekonomisti pokušavaju da provuku
pod prirodne i, kao takve, vječne. 3
Zamjeniti “feudalizam” sa “socijalizam” u potpunosti
će jednako sadržavati istinu današnjih
apologeta liberalno-demokratskog kapitalizma.
Nije čudo što je debata oko dosega liberalne
demokratije tako uspješna u Francuskoj - razlog
nije u dugoj tradiciji statista koji su nepovjerljivi
prema liberalizmu, prije će biti da suzdržanost
Francuske u smjeru anglo-saksonskog mainstreama
omogućava ne samo kritički stav već i
jasniju percepciju osnovne ideološke strukture
liberalizma. Ukoliko je neko u potrazi za klinički
čistom, laboratorijski destiliranom verzijom
savremene kapitalističke ideologije, taj treba da
se usmjeri na Guy Sormana. Sam naslov intervjua
kojeg je nedavno dao u Argentini - “Ova kriza će
biti dovoljno kratka” 4 - upućuje na to da Sorman
ispunjava osnovni zahtjev koji liberalna ideologija
treba da zadovolji što se financijskog kraha tiče,
prije svega, da renormalizira situaciju: “stvari mogu
izledati surovo, ali kriza će biti kratka, to je samo
dio normalnog ciklusa kreativne destrukcije kroz
koju kapitalizam napreduje”. Ili, kako je Sorman
naveo u jednom drugom svom tekstu, “kreativna
destrukcija je motor ekonomskog razvoja”: “Ovo
neprekidno mijenjenje starog novim - vođeno
tehnološkim inovacijama i poduzetništvom samo
po sebi ohrabreno dobrim ekonomskim politikama
- donosi napredak, iako oni razmješteni kroz proces,
koji otkriju da su postali višak, mogu razumnjivo
da se protive tome.” 5 (Ova renormalizacija,
naravno, koegzistira sa svojom suprotnošću:
panikom podignutom od strane vlasti s namjerom
da se proizvede šok među širom publikom-”
sami temelji našeg načina života su pod prijetnjom!”
- na taj način ih pripremajući na ponuđeno,
očigledno nepravedno, rješenje kao neizbježno.)
Sormanova premisa je da tokom posljednjih
nekoliko decenija (tačnije od pada socijalizma
1990.) ekonomija je napokon postala u potpunosti
isprobana nauka: u skoro laboratorijskoj situaciji
jedna je zemlja podjeljena na dvije (zapadna i
istočna Njemačka, južna i sjeverna Koreja), sa po
jednim svojim dijelom podvrgnuta suprostavljenim
ekonomskim sistemima, sa nedvosmislenim
rezultatima.
Ali da li je ekonomija zaista nauka? I dok Sorman
priznaje da je tržište puno iracionalnog ponašanja
i reakcija, njegov recept je- ne više ni psihologija,
već - “neuroekonomija”.
Ekonomski činitelji se ponašaju i racionalno i iracionalno.
Laboratorijski rad je demonstrirao da
jedan dio našeg mozga snosi krivicu za mnoge
naše ekonomski pogrešne kratkoročne odluke,
dok je drugi dio odgovoran za odluke koje imaju
ekonomskog smisla, inače zahtjevajući duže
3 Karl Marx, The Poverty of Philosophy, Chapter 2. “Seventh and last observation,’ Moscow, Progress Publishers 1955.
I, ne nalazimo li takve odjeke u istoj poziciji današnjeg diskurzivnog “antiesencijalističkog” historizma (od Ernesta Laclaua do
Judith Butler), koji posmatraju svaki socijalni ideološki entitet kao produkt kontigentne diskurzivne borbe za hegemoniju? Kao
što je već primijetio Frederic Jameson, univerzalizirani historicizam ima čudnu aromu: kada potpuno prihvatimo i prakticiramo
radikalnu kontigenciju naših identiteta, svaka autentična historijska tenzija nekako ispari u beskrajnost performativne igre
vječne sadašnjosti. Postoji jasna autoreferencijalna ironija na ovakav rad: historija postoji samo ako postoje oni koji nas
podsjećaju na “ahistorični” esencijalizam. Zato radikalni esencijalisti moraju razviti sve svoje hermeneutičke dekonstruktivne
vještine kako bi detektovali skrivene tragove “esencijalizma” u onom što se čini da je postmoderno “rizično društvo”
kontigencije da priznaju kako mi već živimo u “antiesencijalističkom” društvu, morali bi se suočiti sa uistinu teškim pitanjem
historijskog karaktera samog današnjeg predominantnog radikalnog historicizma, i.e., konfronitrati temu ovog historizma kao
ideološke forme “postmodernog” globalnog kapitalizma.
4 “Esta crisis sera bastante breve,” interview with a Guy Sorman, Per fil (Buenos Aires), November 2, 2008, pp. 38 43.
5 Ovaj i svi ostali navodi su iz: Guy Sorman, “Economics does not lie,” City Journal, Summer 2008, available online at http:/www.
city journal.org.
112 (sic!)