Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

(sic!)
militantnu strategiju “šoka i straha”, zemlja mogla
biti organizovana kao slobodno-tržišni raj, njeno
stanovništvo tako istraumatizirano da se uopće
tome ne protivi... Nametanje ekonomije slobodnog
tržišta puno je lakše izvodivo ukoliko je put ka tome
popločan nekom vrstom traume (prirodne, vojne,
ekonomske) koja prisiljava ljude da se otarase
“starih navika”, pretvarajući ih u ideološku tabulu
rasu; preživjeli vlastitu simboličku smrt, spremni
su da prihvate novi poredak sad kada su prepreke
ka tome uklonjene. Načelo šoka Naomi Klein
se sa sigurnošću može primjeniti i na ekološka
pitanja: daleko od toga da ugrožava kapitalizam,
široko rasprostranjena ekološka katastrofa ga
može nanovo ojačati, otvarajući nove i do sada
nepoznate prostore kapitalističkom investiranju.
Možda će se i ekonomski krah takođe iskoristiti
kao “šok”, koji će stvarati ideološke uvjete za
daljnu liberalnu terapiju? Potreba za takvom šok
terapijom javlja se iz (često zanemarivane) utopijske
srži neoliberalne ekonomije. Način na koji
tržišni fundamentalisti reaguju na razarajuće
rezultate implementiranja njihovih recepata je
tipičan utopijskim “totalitaristima”: za sve neuspjehe
okrivljuju kompromise onih koji su realizirali
njihove sheme (bilo je previše uplitanja države,
itd.), te zahtijevaju ništa manje do još radikalniju
implementaciju njihovih doktrina.Kao posljedica
toga, da se poslužimo staromodnim marksističkim
terminima, središnji zadatak vladajuće ideologije u
sadašnjoj krizi jeste da se nametne narativ koji će
krivicu za krah svaliti ne na globalni kapitalistički
sistem kao takav, već na sekundarne i kontigentne
devijacije (nedostatak jasne zakonske
uredbe, korupciju velikih finansijskih institucija, i
slično tome). Na isti takav način, u dobu “stvarno
postojećeg socijalizma” pro-socijalistički ideolozi
su nastojali da očuvaju ideju socijalizma tvrdeći
kako je neuspjeh “narodnih demokratija” neuspjeh
neautentičnih verzija socijalizma, a ne ideje
kao takve, tako da su postojećim socijalističkim
režimima potrebne radikalne reforme, a nikako
obaranje i ukidanje. Nemoguće je bez ironije primijetiti
kako ideolozi, koji su nekada ismijavali ovu
ključnu odbranu socijalizma kao iluzornu, te su
insistirali da se krivica treba svaliti na samu ideju,
sada uveliko pribjegavaju istoj toj liniji odbrane: jer
nije kapitalizam kao takav koji je bankrotirao, već
samo njegova iskrivljena provedba...
Usuprot ovoj tendenciji treba insistirati na
ključnom pitanju: koja je to “pukotina” sistema kao
takvog kojom se otvara mogućnost takvim krizama
i urušavanjima? Prva stvar koju treba imati
na umu jeste da je porijeklo krize dobronamjer-
no: kao što smo uočili nakon rasprsnuća dotcom
mjehurića, odluka donešena u dvostranačkom
duhu je bila da se omogući ulaganje u nekretnine
da bi se održala ekonomija i spriječila recesija -
današnji krah je tako ništa drugo do cijena koja se
plaća za mjere donešene u Sjedinjenim Državama
prije nekoliko godina da bi se izbjegla recesija.
Opasnost je takva da će predominantni prikaz
kraha biti onaj koji će, umjesto da nas probudi iz
sna, omogućiti nam da nastavimo sanjati. I upravo
se na tom mjestu trebamo početi brinuti - ne
samo o ekonomskim posljedicama kraha, već i
o očiglednom iskušenju “borbe protiv terora” i
intervencionizmu Sjedinjenih Država s namjerom
da se održi rad motora ekonomije, ili da se,
u najmanju ruku, kriza iskoristi za nametanje
daljih teških mjera “strukturalnog podešavanja”.
Egzemplaran slučaj načina na koji ekonomski
kolaps biva iskorišten u ideološko-političkoj borbi
tiče se sukoba oko slučaja General Motors-a - treba
li država dozvoliti bankrot ili ne? Kako je G.M.
jedna od onih institucija koje utjelovljuju “američki
san”, njegov bankrot je dugo smatran nezamislivim.
Uvećan broj glasova sada, međutim, upućuje
na krah kao na dodatni podstrijek koji bi trebao
omogućiti da se prihvati nezamislivo. Kolumna
objavljena u New York Times-u pod naslovom
“Zamišljanje bankrota G.M.-a” počinje zloslutno:
“Dok se General Motors bori da izbjegne ostanak
bez novca sljedeće godine, jednom nezamislivi
prospekt bankrota General Motors-a sve više
izgleda - zamislivo.” 2 Nakon niza predvidljivih
argumenata (bankrot neće značiti automatsko
gubljenje radnih mjesta, već samo restruktuiranje
koje bi kompaniju učinilo slabijom i osrednjijom,
prilagođenijom strogim uslovima današnje
ekonomije, i tako dalje) kolumna stavlja tačke na
“i” pri kraju, kada se usredotočava na napetost
“između G.M.-a i njegovih sindikaliziranih radnika
i umirovljenika”. “Bankrot bi G.M.-u omogućio
da unilateralno odbaci svoje pogodbene dogovore,
ukoliko to sud dopusti”. Drugim riječima,
bankrot bi trebao koristiti da se slomi kičma jednom
od posljednih jakih sindikata u Sjedinjenim
Državama, ostavljajući hiljade sa nižim platama i
hiljade sa nižim penzijama.
Ponovo obratite pažnju na hitnu potrebu za
spašavanje velikih banaka; dok u slučaju G.M.-a,
gdje je u pitanju opstanak desetina hiljada aktivnih
i penzionisanih radnika, ne postoji hitna potreba,
već, naprotiv, šansa slobodnom tržištu da operiše
svojom brutalnom silom. Kao da su sindikati, a
ne upravljačka strategija, krivi za nevolje G.M.-a!
Ovako nemoguće postaje mogućim: što je do
2 ”Imagining a G.M. bankruptcy,” New York Times, December 2, 2008 (“DealBook” in the Business section).
111