Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

IV.
Možda u priči o tijelima zaboravljamo da tijela koja
su svoji sopstveni znaci nisu tijela koja prebivaju u
nekom idealnom svijetu gdje tijelo može ispričati
priču o “otporu” svog kazivanja. Ko ukazuje na
granice reprezentativnosti traumatskog iskustva i
dozvoljava priči da se “razriješi” bez značenja? Postoji
još jedno pitanje koje opsjeda roman Foe, a to
je pitanje: ko je M.J.?
Pozivajući se na Deleuzee/Guattarijevu interpretaciju
Kafke, Coetzeeov “tekst” se može tumačiti kao
iskaz male književnosti o okviru koje “političko polje
prožima svaki iskaz”; ne postoje “uvjeti za individualan
iskaz”. 24 Mala književnost zapada u jednu
aporiju nemogućeg, u procjep nemogućnosti “da
se ne piše” i “nemogućnosti da se piše drukčije”. 25
Kako ovu aporiju rješava Coetzee? 26
Ovi autori konstatiraju da Kafkino pisanje karakteriše
“sintaksa krika”; traženje linija bjekstva u
jeziku. Koje su linije bjekstva Coetzeea? Stražari na
marginama uspješno su obavili svoj zadatak; priča
je ostala iza margine; anagramski nerazriješena.
Anatomsko tijelo je iskasapljeno, narušena mu je
cjelovitost, ali to je greška; pređene granice izazivaju
konfuziju. Šta je tamo iza, u iskustvu pređene
granice? Coetzeova linija bijega je šutnja; dubinsko
tijelo koje odbija da se pokaže čak i međuprostoru.
Sve je samo “kost” koja lomi oštricu kasapina. A ko
je kasapin?
Pisac “male književnosti”, u rascjepu između
nemogućnosti i nužnosti govorenja, mora “kriknuti”,
a to je “lagano postepeno prenošenja jezika u
pustinju”. 27 Prenošenje jezika u “pustinju” izaziva
skandal; “skandal tijela u govoru” kaže Shoshana
Felman, jer jezik se vraća sam sebi, prazni se od
referencije, osuđuje na autoreferencijalnost.
U tekstu Iščekujući varvare linija bijega je bezglasnost,
riječi ispražnjenje sadržaja, koje nas ostavljaju
u polažaju skeptičnog posmatrača: zar smo
to pitali? U Fou linija bjekstva se realizira kroz
razaranje samog jezika, kroz njegovu deformaciju;
u Petkovom O, za koje Foe vjeruje da je početak
Petkovog učenja nakon kojeg će doći ostala slova,
u onome O, za koje Spivak kaže da je možda omega
(kraj), a možda je to O i jedna nula, ništa, jedan prazan
prostor koji odbija da se povinuje jeziku; jedno
ništa za koje se ne može ni reći da je ništa. Coetzee
propituje mogućnost umjetnosti da bude “proteza”
(Spivak), nadomjestak koji će moći “prorezati”
i izvesti na površinu prostor značenja. Međutim,
“proteza” je zakazala, otkrila svoje pravo lice, otrgla
se u “poetsko”. “Poetsko je pobuna jezika protiv
sopstvenih zakona”, kaže Baudrillard, pozivajući se
na De Saussuerove Anagrame. 28
Drugi Saussuerov zakon iz Anagrama odnosi
se na na riječ-temu, na “anatemu” koja opsjeda
tekst. “Reč-tema se rasipa kroz tekst”, a značenje
se poništava “dvojnikom”. 29 Coetzeeov tekst nije
poetski, ali je anagramski. Postoji tu jedno anagramsko
dvojstvo koje se poništava, čudovišni
dvojnik koji daje nulu; kasapin koji je ujedno i generator
bijega (M.J i J.M.); otuda i njegovo anagramsko
udvostručenje.
Na kraju, da li je razdvajanje pitanja o tome ko je
kasapin od pitanja ko je M.J. potrebno? Nije li to
naposljetku jedno pitanje koje se razriješava u
istom odgovoru, u aporiji koja tekstualizira svoj krik,
samo zato da bi rekla da je aporija. Ko ne pronalazi
svoj dom u Coetzeevom tekstu? Sam Coetzee?
24 Ibid, 29.
25 Ibid, 27-28.
26 Odgovor na ovo pitanje se nameće upravo u Coetzeeovom naglašenom tematiziranju mogućnosti pisanja (figura Foa iz
istoimenog romana, tematiziranje Susan kao (potencijalne) spisateljice, tematiziranje naratora iz romana Iščekujući varvare kao
figure čitatelja/tumača/posrednika u priči o barbarima itd) i mogućnosti razumijevanja onoga što nije zapisano/ispričano.
27 Žil Delez/Feliks Gatari, Kafka (Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 1998), 47.
28 Bodrijar kaže da De Saussuerovi Anagrami predstavljaju značajno otkriće na polju jezika, jer je u njima De Saussuere izložio jednu
“antagonističku formu jezika lišenog sadržaja” koja predstavlja dekonstrukciju znaka i predstavljanja”. Kasnije će De Saussuere
napustitu ovu “revolucionarnu intuiciju” i posvetiti se izgrađivanju lingvističke nauke. Žan Bodrijar, Simbolička razmena i smrt
(Gornji Milanovac: Dečje novine, 1991), 213.
29 Kada govori o poništavanju dvojnikom, Baudrillard se referira na De Saussuerov drugi zakon iz Anagrama; zakon koji podrazumijeva
sparivanje samogasnika u poetskom (anagramskom) jeziku, gdje se samoglasnici uvijek tačno sparuju i kao ostatak daju
nulu. Žan Bodrijar, Simbolička razmena i smrt (Gornji Milanovac: Dečje novine, 1991), 217
106 (sic!)
sic!esej