Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic
Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic
tim i od pisca. Barbarka se “osjeća” nepripadnom tekstu koji je piše, svjedočeći na taj način jedino o njenoj nemogućnosti da kaže o sebi i na taj način pronađe dom u Coetzeevom tekstu. Ali, gdje je onda njen dom? U samom tekstu ne dobivamo priču “iza granice”; iz kulture koju prisvaja Barbarku kao dio svog tijela. Djevojka se ne može vratiti u svoj prethodni dom (kulturu) jer je proživjela iskustvo granice, nepripadanja; što njenu poziciju udvostručuje u smislu višeperspektivnog pristupa svijetu. Specifičnost njene pozicije može se upravo pratiti preko tijela; jer ako tijelo shvatimo kao “središte kulture”; kao “njen tekst” 11 , onda uočavamo da tijelo djevojke u svom “iskasapljenom” obliku svjedoči o uplivima kulturnih mehanizama u definiranje identiteta pojedinca. Međutim, nasilje nad tijelom omogućilo je i otvaranje mjesta koje je izvan kontrole kulture, što stvara jednu paradokasalnu situaciju, u kojoj je tijelo, nad kojim je počinjeno nasilje upravo da bi se potlačilo i označilo, progovorilo pronalaženjem mjesta izvan jezika, tj. samim sobom. Tijelo djevojke koje svijet gleda “oštećenim”, ali “iskošenim” pogledom, nudi jednu drugačiju perspektivu, koja ukazuje na varljivost i iluzionističku varku neposrednog doživljavanja stvarnosti. Ako se vratimo teorijskim promišljanjima o konceptima traume i postraumatskog interpretiranja, a u kontekstu pozicioniranja lika barbarske djevojke iz Coetzeoovog romana, onda svjedočenje o traumi djevojke moguće je jedino kroz otpor svjedočenju; kroz postuliranje stava da se nešto strašno dogodilo bez mogućnosti da se kaže šta. U rascjepu između iskustva i nužnosti da se ono kaže, rascjepu, koji je uvjetovan nepremostivom provalijom između svijeta i jezika, jedino mjesto na kojem ostaju tragovi ovdje se pokazuje upravo tijelo i jedini način da se razumije jeste da se pročita tijelom tekst tijela; bez pretenzije da se znakovi tijela prevedu u polje simboličnog, jer Coetzeeov tekst, u namjeri da tijela dovede do značenja, ipak otvara jedan prostor u kojem su tijela svoji sopstveni znaci. U romanu Foe, tijelo koje se odupire pokušajima da bude označeno; tijelo koje se buni i odbija da pronađe dom u Coetzeeovom tekstu je tijelo Petka. Petku je odsječen jezik, tako da on ne može da govori. Tjelesna deformacija ovdje dobiva političko značenje, tako da Petkov tjelesni nedostatak proizvodi isti onaj efekt u značenju koji se može uočiti u Coetzeevom romanu Iščekujući varvare. Ona koja želi iznijeti Petkovu priču na vidjelo je Susan Bur- ton, brodolomnica koja se, baš kao i lik nadzornika iz prethodnog romana pojavljuje na razmeđu, utjelovljujući elemente i koloniziranog i kolonizatorskog subjekta. I u ovom romanu se pokazuje da traumatski događaj ne može biti interpretiran i doveden do jezičke artikulacije, a umjesto toga, Petkova priča se razlama kroz spektar različitih značenja, pri čemu niti jedno od tih značenja ne može imati validnost istinitog. Kako je Petko izgubio jezik? Ovo pitanje u tekstu, ostaje neodgovoreno. Za razliku od priče djevojke, koja ipak izgovori svoju priču, ali u jednom bezglasnom tonu i čiji iskazi svjedoče o nemogućnosti da se traumatično iskustvo tijela izgovori putem jezika, Petko, bez obzira i na tjelesnu deformaciju koja mu onemogućava da kaže, ipak i ne želi govoriti. Petkov jezik ostaje jezik tijela, muzike, onog poetskog koje svojim odbijanjem da se prevede u formu simboličnog iskazuje kontrapunkt nasilničkoj prirodi jezika. U Coetzeevom tekstu Petko je “nenaglašeni činilac uskraćivanja” čime odbija da bude definiran samo kao viktimizirani subjekt i dodjeljuje sebi ulogu “čudnovatog stražara na margini”. 12 Petkova trauma odbija da bude verbalizirana; njegova šutnja nije samo izraz nemogućnosti govorenja, nego čin odbijanja, razaranje jezika. Kada Susan pokušava da nauči Petka da piše jasno je da njegovo drugačije pisanje od naređenog nije čin neznanja nego čin otpora. Spivak ističe kako u romanu Foe postoji jedno slovo, koje izgovara/piše Petko, to je slovo H. Slovo, čije je prisustvo, znak “nemosti same”, konstituira jednu temu u tekstu, koja nikad nije izgovorena, zabilježena, ali čije prisustvo čudnovato opsjeda tekst, podsjećajući možda na “drugost istorije, na crtu koju ne možemo preći”? 13 Granicu koja odvaja Petkovu priču od Susan ne možemo preći ni mi, čitatelji/ce Coetzevog teksta. 14 Ponovo se pojavljuje otpor, iskliznuće priče od značenja. Razlika između Petka i Barbarke uočava se u načinu njihovog otpora. Barbarkin otpor je djelimičan, pasivan; ona se podvrgava jeziku, ali ga lišava sadržaja, tako da on ostaje bezglasan, isprazan. Jezik upada u čin neuspjeha, a Barbarkina bezglasnost podcrtava jaz između jezika i svijeta. Petko, nasuprot tome, odbijanjem jezika stvara jedan prostor izvan jezika; prostoru jezika on suprotstavlja “prostor uskraćivanja” koji je obilježen nedostatkom značenja, to je prostor “obeležen tajnom koja možda nije tajna, ali koja ne može biti otključana.” 15 Petko i Barbarka svjedoče o tome da trauma i može 11 Susan Bordo, “Tijelo i reporodukcija ženstvenosti”, Razlika/Differance: 3/4 (2003): 311. 12 Gajatari Čakravorti Spivak, Kritika postkolonijalnog uma (Beograd: Cirkulus Globus, 2003), 256. 13 Ibid, 254-255. 14 “Nagađajući” moguća značenja Petkove priče, Susan se pita: ’Tko bi mogao tvrditi da u Africi ne postoje plemena u kojima su muškarci nijemi, a sav je govor prepušten ženama. Zašto tako ne bi moglo biti? Svijet je daleko raznolikiji nego što priznajemo...” J.M. Coetzee, Gospodin Foe (Zagreb: V.B.Z., 2000), 65. 15 Gajatari Čakravorti Spivak, Kritika postkolonijalnog uma (Beograd: Cirkulus Globus, 2003), 256. 104 (sic!)
sic!esej (sic!) biti izgovorena (Iščekujući varvare), ali ostaje bez sadržaja, bez glasa i Istine obuhvaćene jezikom. Traumatsko iskustvo izmiče jeziku, prebacujući značenja na prostor osakaćenih i označenih tijela koja odbijaju da budu tekstualizirana. III. U studiji Simbolička razmjena i smrt Jean Baudrillard u odlomku kojeg naziva “Čuang-Ceov kasapin” navodi citat (Čuang-Ce: Princip higijene) u kojem kasapin priča o svom umijeću kasapljenja; o stiliziranom prodiranju u meso životinja. Tu su naročito bitni “međuprostori” u koje treba znati zariti nož, tako da britvica noža tokom vremena ostaje britka baš kao i na svom početku. U procesu kasapljenja nož i tijelo se susreću, a tijelo kroz meso prolazi “anagramski”. Smisao traženja “međuprostora” u tijelima jeste zanemarivanje tijela koje je na površini i traženja jednog tijela koje je u dubini čija “tajna počiva na artikulaciji onoga što kola ispod diskursa i opisuje nešto, neko ime, neku formulu, čije odsustvo opsjeda čitav tekst” 16 . Tijelo koje je skriveno, ono koje nosi tajnu je ono koje se nalazi u “međuprostoru”, to je tijelo koje “prkosi anatomskom tijelu” i tijelo koje “nož opisuje i razrešava”. 17 Igra oštrice britve i tijela svoje ishodište treba pronaći u razrješenju priče; u odgonetanju zagonetke; u prizivanju onogo što je odsutno, neizrečeno, a što nagriza tekst. Igra kasapljenja tijela radi razrješenja tajne koja opsjeda tekst, a koju Baudrillard izvodi iz Čuang- Ceovog navoda, može se primjeniti i na problematiku odnosa jezika i tijela u ova dva Coetzeeova teksta. Jezik je ovdje ona britva, oštrica koja traži međuprostore da bi u njima razriješila, odgonetnula tajnu koja se krije ispod, i koja odbija da se sama artikuliše u razumljiv oblik. Jezik obilježava, imenuje, prisvaja, odbacuje, traži “međuprostore” koje će zasjeći i tekstualizirati neimenovanu čudovišnost. 18 Međutim, oštrica jezika u Coetzeevom tekstu biva “istupljena”, tako da zagonetka ostaje neriješena. Tupljenja oštrice jezika dešava se na poligonu tje- 16 Žan Bodrijar, Simbolička razmena i smrt (Gornji Milanovac: Dečje novine, 1991), 137-138. 17 Ibid. lesnosti, gdje se dešava jedan “promašaj” slično onome što Shoshana Felman naziva “skandalom tijela u govoru”. 19 Skandal tijela u govoru karakteriše jedno iskliznuće, čin neuspjeha “kojim se činjenje tijela nikad ne uspijeva iskazati, dok kazivanje uvijek uspijeva učiniti” 20 . Za Petka i Barbarku čin jezika je nasilni čin, instrument koji im određuje prostore i pokušava ih smjestiti u definirane kontekste. Međutim, jezik ne uspijeva izraziti “činjenje tijela” te se promašuje; rješavajući se referencijalne iluzije. Prognan u prostor “autoreferencijalnog” jezik prestaje da bude oštrica koja može otkriti formulu odsutnosti koja progoni tekst. Djevojka u Coetzeevom romanu nema ime, kao ni ostali predstavnici njenog naroda, ali ni nadzornik koji se smješta u prostoru između kolonizatora i koloniziranih. I ovo se može tumačiti kao čin otpora (Coetzeeov?). Nemati ime znači ne pripadati negdje, nemati mogućnost identifikacije, smještanja u određeni kontekst (dom). Petko ima ime, ali ono je fiktivno, to je “arbitrarno ime” koja ukazuje na “čuvanje tajne koja je vidljiva iznutra, ali ne i spolja”. 21 To je ime “čuvara margine” koji napušta mjesto koje mu je jezički dodijeljeno i odlazi u prostor u kojem riječi ne znače, nego su tijela “svoji sopstveni znaci”. Iako znamo, kako to ističe Spivak, da “čitava Kucijeva knjiga upozorava da Petkovo tijelo nije svoj sopstveni znak” 22 , iako svjedočimo kontinuiranom procesu označavanja tijela jezikom/nasiljem, ipak tekst tijela ostaje zagonetan, i dalje ostaje sablast koja progoni tekst neodgonetnuta. Anatomsko tijelo je narušeno, iskasapljeno, označeno, ali u tom procesu njegovog označavanja/ potlačivanja desio se promašaj. Ono tijelo koje se razrješava “anagramski” ostalo je ipak skriveno, a oštrica kasapina istupljena. Moć otpora konstituirala se u prostoru tijela, učvrstila marginu saznatljivog i postavila na nju “čuvare”: iskasapljena i opasna tijela koja odbijajaju da kažu jer “neponovljivost tog jedinstvenog događaja (traumatskog događaja op.a) može se samo nesavršeno ponoviti.” 23 18 Isticanje nasilničke uloge jezika naročito je uočljivo i naglašeno tematizirano u romanu Iščekujući varvare kada kolonizatorska vojska barbarima na njihova tijela (leđa) upisuje riječ “neprijatelj”. 19 Skandal o kojem govori Shoshana Felman dešava se zbog čina neuspjeha jezika. Spajajući Austinovu analizu performativa sa lacanovskom psihoanalizom, Felman ukazuje na nešto što se može okarakterisati kao skandal tijela u govoru, a taj skandal je posljedica “samoreferencijalne prirode jezika”, ali i psihoanalitičkog otkrića “nemoguće stvarnosti”. “Čin neuspjeha otvara prostor referencijalnog ili nemogućeg stvarnog, ne zbog toga što nečeg nedostaje, već stoga što je učinjeno nešto drugo, ili je pak nešto drugo izrečeno: promašaj ne ukazuje na odsutnost, već na uprizorenje razlike” Shoshana Felman, Skandal tijela u govoru (Zagreb: Naklada MD, 1993), 73. 20 Shoshana Felman, Skandal tijela u govoru (Zagreb: Naklada MD, 1993), 82. 21 Gajatari Čakravorti Spivak, Kritika postkolonijalnog uma (Beograd: Cirkulus Globus, 2003), 258. 22 Ibid, 259. 23 Ibid, 252. 105
- Page 53 and 54: Foto: Denis Ruvić (sic!) nalnih id
- Page 55 and 56: !TeMAT (sic!) 7. Obzori treće sekv
- Page 57 and 58: !TeMAT (sic!) Edin Salčinović Giv
- Page 59 and 60: (sic!) kako bi sebe - kao zajednicu
- Page 61 and 62: !TeMAT (sic!) Foto: Denis Ruvić š
- Page 63 and 64: !TeMAT (sic!) vrhunca polemike, ne
- Page 65 and 66: (sic!) Kenan Efendić multietnično
- Page 67 and 68: (sic!) desubjektivizirane. (Klase s
- Page 69 and 70: Foto: Denis Ruvić (sic!) računovo
- Page 71 and 72: !TeMAT (sic!) što mu se navodnim s
- Page 73 and 74: (sic!) ! CITAT “Nikakva pravda -
- Page 75 and 76: (sic!) Denis Ruvić !GAlerija 75
- Page 77 and 78: (sic!) KUĆA Nije tvoje da ulaziš
- Page 79 and 80: (sic!) Saša Ilić Noć jezika [18/
- Page 81 and 82: ! pROZa (sic!) Gazibara: Slikar je
- Page 83 and 84: (sic!) Gazibara se polako odmiče o
- Page 85 and 86: (sic!) homesic!Edin Damar vojnih bu
- Page 87 and 88: (sic!) Almir Kljuno SRPSKA U MOME S
- Page 89 and 90: (sic!) Kenan Efendić EVO ZORE, EVO
- Page 91 and 92: (sic!) Naravno, upravu ste, takva b
- Page 93 and 94: (sic!) sic!ranje Mirnes Sokolović
- Page 95 and 96: (sic!) preporucujemo! U prodaji je
- Page 97 and 98: sic!esej (sic!) Almir Kolar Kijevsk
- Page 99 and 100: (sic!) što veći stepen destruktiv
- Page 101 and 102: sic!esej (sic!) naredbodavci bili u
- Page 103: (sic!) svog ispoljavanja postavlja
- Page 107 and 108: (sic!) Vedad Jusić boGomolje kultu
- Page 109 and 110: (sic!) rubrika za kulturu na web sa
- Page 111 and 112: (sic!) militantnu strategiju “šo
- Page 113 and 114: !prijevod (sic!) sagledavanje. Baš
- Page 115 and 116: (sic!) Maja Abadžija, rođena 29.1
<strong>sic</strong>!esej<br />
(<strong>sic</strong>!)<br />
biti izgovorena (Iščekujući varvare), ali ostaje bez<br />
sadržaja, bez glasa i Istine obuhvaćene jezikom.<br />
Traumatsko iskustvo izmiče jeziku, prebacujući<br />
značenja na prostor osakaćenih i označenih tijela<br />
koja odbijaju da budu tekstualizirana.<br />
III.<br />
U studiji Simbolička razmjena i smrt Jean Baudrillard<br />
u odlomku kojeg naziva “Čuang-Ceov kasapin”<br />
navodi citat (Čuang-Ce: Princip higijene) u kojem<br />
kasapin priča o svom umijeću kasapljenja; o stiliziranom<br />
prodiranju u meso životinja. Tu su naročito<br />
bitni “međuprostori” u koje treba znati zariti nož,<br />
tako da britvica noža tokom vremena ostaje britka<br />
baš kao i na svom početku. U procesu kasapljenja<br />
nož i tijelo se susreću, a tijelo kroz meso prolazi<br />
“anagramski”. Smisao traženja “međuprostora”<br />
u tijelima jeste zanemarivanje tijela koje je na<br />
površini i traženja jednog tijela koje je u dubini čija<br />
“tajna počiva na artikulaciji onoga što kola ispod<br />
diskursa i opisuje nešto, neko ime, neku formulu,<br />
čije odsustvo opsjeda čitav tekst” 16 . Tijelo koje je<br />
skriveno, ono koje nosi tajnu je ono koje se nalazi<br />
u “međuprostoru”, to je tijelo koje “prkosi anatomskom<br />
tijelu” i tijelo koje “nož opisuje i razrešava”. 17<br />
Igra oštrice britve i tijela svoje ishodište treba<br />
pronaći u razrješenju priče; u odgonetanju zagonetke;<br />
u prizivanju onogo što je odsutno, neizrečeno,<br />
a što nagriza tekst.<br />
Igra kasapljenja tijela radi razrješenja tajne koja<br />
opsjeda tekst, a koju Baudrillard izvodi iz Čuang-<br />
Ceovog navoda, može se primjeniti i na problematiku<br />
odnosa jezika i tijela u ova dva Coetzeeova<br />
teksta. Jezik je ovdje ona britva, oštrica koja traži<br />
međuprostore da bi u njima razriješila, odgonetnula<br />
tajnu koja se krije ispod, i koja odbija da se sama<br />
artikuliše u razumljiv oblik. Jezik obilježava, imenuje,<br />
prisvaja, odbacuje, traži “međuprostore” koje će<br />
zasjeći i tekstualizirati neimenovanu čudovišnost. 18<br />
Međutim, oštrica jezika u Coetzeevom tekstu biva<br />
“istupljena”, tako da zagonetka ostaje neriješena.<br />
Tupljenja oštrice jezika dešava se na poligonu tje-<br />
16 Žan Bodrijar, Simbolička razmena i smrt (Gornji Milanovac: Dečje novine, 1991), 137-138.<br />
17 Ibid.<br />
lesnosti, gdje se dešava jedan “promašaj” slično<br />
onome što Shoshana Felman naziva “skandalom<br />
tijela u govoru”. 19 Skandal tijela u govoru karakteriše<br />
jedno iskliznuće, čin neuspjeha “kojim se činjenje<br />
tijela nikad ne uspijeva iskazati, dok kazivanje uvijek<br />
uspijeva učiniti” 20 . Za Petka i Barbarku čin jezika<br />
je nasilni čin, instrument koji im određuje prostore<br />
i pokušava ih smjestiti u definirane kontekste.<br />
Međutim, jezik ne uspijeva izraziti “činjenje tijela”<br />
te se promašuje; rješavajući se referencijalne iluzije.<br />
Prognan u prostor “autoreferencijalnog” jezik<br />
prestaje da bude oštrica koja može otkriti formulu<br />
odsutnosti koja progoni tekst.<br />
Djevojka u Coetzeevom romanu nema ime, kao ni<br />
ostali predstavnici njenog naroda, ali ni nadzornik<br />
koji se smješta u prostoru između kolonizatora i<br />
koloniziranih. I ovo se može tumačiti kao čin otpora<br />
(Coetzeeov?). Nemati ime znači ne pripadati negdje,<br />
nemati mogućnost identifikacije, smještanja u<br />
određeni kontekst (dom). Petko ima ime, ali ono je<br />
fiktivno, to je “arbitrarno ime” koja ukazuje na “čuvanje<br />
tajne koja je vidljiva iznutra, ali ne i spolja”. 21 To<br />
je ime “čuvara margine” koji napušta mjesto koje<br />
mu je jezički dodijeljeno i odlazi u prostor u kojem<br />
riječi ne znače, nego su tijela “svoji sopstveni znaci”.<br />
Iako znamo, kako to ističe Spivak, da “čitava Kucijeva<br />
knjiga upozorava da Petkovo tijelo nije svoj<br />
sopstveni znak” 22 , iako svjedočimo kontinuiranom<br />
procesu označavanja tijela jezikom/nasiljem, ipak<br />
tekst tijela ostaje zagonetan, i dalje ostaje sablast<br />
koja progoni tekst neodgonetnuta.<br />
Anatomsko tijelo je narušeno, iskasapljeno, označeno,<br />
ali u tom procesu njegovog označavanja/<br />
potlačivanja desio se promašaj. Ono tijelo koje se<br />
razrješava “anagramski” ostalo je ipak skriveno, a<br />
oštrica kasapina istupljena. Moć otpora konstituirala<br />
se u prostoru tijela, učvrstila marginu saznatljivog<br />
i postavila na nju “čuvare”: iskasapljena i opasna<br />
tijela koja odbijajaju da kažu jer “neponovljivost<br />
tog jedinstvenog događaja (traumatskog događaja<br />
op.a) može se samo nesavršeno ponoviti.” 23<br />
18 Isticanje nasilničke uloge jezika naročito je uočljivo i naglašeno tematizirano u romanu Iščekujući varvare kada kolonizatorska<br />
vojska barbarima na njihova tijela (leđa) upisuje riječ “neprijatelj”.<br />
19 Skandal o kojem govori Shoshana Felman dešava se zbog čina neuspjeha jezika. Spajajući Austinovu analizu performativa sa<br />
lacanovskom psihoanalizom, Felman ukazuje na nešto što se može okarakterisati kao skandal tijela u govoru, a taj skandal je<br />
posljedica “samoreferencijalne prirode jezika”, ali i psihoanalitičkog otkrića “nemoguće stvarnosti”. “Čin neuspjeha otvara prostor<br />
referencijalnog ili nemogućeg stvarnog, ne zbog toga što nečeg nedostaje, već stoga što je učinjeno nešto drugo, ili je pak nešto<br />
drugo izrečeno: promašaj ne ukazuje na odsutnost, već na uprizorenje razlike” Shoshana Felman, Skandal tijela u govoru (Zagreb:<br />
Naklada MD, 1993), 73.<br />
20 Shoshana Felman, Skandal tijela u govoru (Zagreb: Naklada MD, 1993), 82.<br />
21 Gajatari Čakravorti Spivak, <strong>Kritika</strong> postkolonijalnog uma (Beograd: Cirkulus Globus, 2003), 258.<br />
22 Ibid, 259.<br />
23 Ibid, 252.<br />
105
Change language