Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

tim i od pisca. Barbarka se “osjeća” nepripadnom
tekstu koji je piše, svjedočeći na taj način jedino o
njenoj nemogućnosti da kaže o sebi i na taj način
pronađe dom u Coetzeevom tekstu. Ali, gdje je onda
njen dom? U samom tekstu ne dobivamo priču “iza
granice”; iz kulture koju prisvaja Barbarku kao dio
svog tijela. Djevojka se ne može vratiti u svoj prethodni
dom (kulturu) jer je proživjela iskustvo granice,
nepripadanja; što njenu poziciju udvostručuje
u smislu višeperspektivnog pristupa svijetu. Specifičnost
njene pozicije može se upravo pratiti preko
tijela; jer ako tijelo shvatimo kao “središte kulture”;
kao “njen tekst” 11 , onda uočavamo da tijelo djevojke
u svom “iskasapljenom” obliku svjedoči o uplivima
kulturnih mehanizama u definiranje identiteta
pojedinca. Međutim, nasilje nad tijelom omogućilo
je i otvaranje mjesta koje je izvan kontrole kulture,
što stvara jednu paradokasalnu situaciju, u kojoj je
tijelo, nad kojim je počinjeno nasilje upravo da bi
se potlačilo i označilo, progovorilo pronalaženjem
mjesta izvan jezika, tj. samim sobom. Tijelo djevojke
koje svijet gleda “oštećenim”, ali “iskošenim”
pogledom, nudi jednu drugačiju perspektivu, koja
ukazuje na varljivost i iluzionističku varku neposrednog
doživljavanja stvarnosti. Ako se vratimo
teorijskim promišljanjima o konceptima traume
i postraumatskog interpretiranja, a u kontekstu
pozicioniranja lika barbarske djevojke iz Coetzeoovog
romana, onda svjedočenje o traumi djevojke
moguće je jedino kroz otpor svjedočenju; kroz
postuliranje stava da se nešto strašno dogodilo
bez mogućnosti da se kaže šta. U rascjepu između
iskustva i nužnosti da se ono kaže, rascjepu, koji
je uvjetovan nepremostivom provalijom između
svijeta i jezika, jedino mjesto na kojem ostaju tragovi
ovdje se pokazuje upravo tijelo i jedini način da
se razumije jeste da se pročita tijelom tekst tijela;
bez pretenzije da se znakovi tijela prevedu u polje
simboličnog, jer Coetzeeov tekst, u namjeri da tijela
dovede do značenja, ipak otvara jedan prostor u
kojem su tijela svoji sopstveni znaci.
U romanu Foe, tijelo koje se odupire pokušajima
da bude označeno; tijelo koje se buni i odbija da
pronađe dom u Coetzeeovom tekstu je tijelo Petka.
Petku je odsječen jezik, tako da on ne može da
govori. Tjelesna deformacija ovdje dobiva političko
značenje, tako da Petkov tjelesni nedostatak proizvodi
isti onaj efekt u značenju koji se može uočiti u
Coetzeevom romanu Iščekujući varvare. Ona koja
želi iznijeti Petkovu priču na vidjelo je Susan Bur-
ton, brodolomnica koja se, baš kao i lik nadzornika
iz prethodnog romana pojavljuje na razmeđu,
utjelovljujući elemente i koloniziranog i kolonizatorskog
subjekta. I u ovom romanu se pokazuje da
traumatski događaj ne može biti interpretiran i doveden
do jezičke artikulacije, a umjesto toga, Petkova
priča se razlama kroz spektar različitih značenja,
pri čemu niti jedno od tih značenja ne može imati
validnost istinitog. Kako je Petko izgubio jezik? Ovo
pitanje u tekstu, ostaje neodgovoreno. Za razliku
od priče djevojke, koja ipak izgovori svoju priču, ali
u jednom bezglasnom tonu i čiji iskazi svjedoče o
nemogućnosti da se traumatično iskustvo tijela
izgovori putem jezika, Petko, bez obzira i na tjelesnu
deformaciju koja mu onemogućava da kaže,
ipak i ne želi govoriti. Petkov jezik ostaje jezik tijela,
muzike, onog poetskog koje svojim odbijanjem
da se prevede u formu simboličnog iskazuje kontrapunkt
nasilničkoj prirodi jezika. U Coetzeevom
tekstu Petko je “nenaglašeni činilac uskraćivanja”
čime odbija da bude definiran samo kao viktimizirani
subjekt i dodjeljuje sebi ulogu “čudnovatog
stražara na margini”. 12 Petkova trauma odbija
da bude verbalizirana; njegova šutnja nije samo
izraz nemogućnosti govorenja, nego čin odbijanja,
razaranje jezika. Kada Susan pokušava da nauči
Petka da piše jasno je da njegovo drugačije pisanje
od naređenog nije čin neznanja nego čin otpora.
Spivak ističe kako u romanu Foe postoji jedno slovo,
koje izgovara/piše Petko, to je slovo H. Slovo,
čije je prisustvo, znak “nemosti same”, konstituira
jednu temu u tekstu, koja nikad nije izgovorena,
zabilježena, ali čije prisustvo čudnovato opsjeda
tekst, podsjećajući možda na “drugost istorije, na
crtu koju ne možemo preći”? 13 Granicu koja odvaja
Petkovu priču od Susan ne možemo preći ni mi,
čitatelji/ce Coetzevog teksta. 14 Ponovo se pojavljuje
otpor, iskliznuće priče od značenja.
Razlika između Petka i Barbarke uočava se u načinu
njihovog otpora. Barbarkin otpor je djelimičan, pasivan;
ona se podvrgava jeziku, ali ga lišava sadržaja,
tako da on ostaje bezglasan, isprazan. Jezik upada
u čin neuspjeha, a Barbarkina bezglasnost podcrtava
jaz između jezika i svijeta. Petko, nasuprot
tome, odbijanjem jezika stvara jedan prostor izvan
jezika; prostoru jezika on suprotstavlja “prostor
uskraćivanja” koji je obilježen nedostatkom
značenja, to je prostor “obeležen tajnom koja
možda nije tajna, ali koja ne može biti otključana.” 15
Petko i Barbarka svjedoče o tome da trauma i može
11 Susan Bordo, “Tijelo i reporodukcija ženstvenosti”, Razlika/Differance: 3/4 (2003): 311.
12 Gajatari Čakravorti Spivak, Kritika postkolonijalnog uma (Beograd: Cirkulus Globus, 2003), 256.
13 Ibid, 254-255.
14 “Nagađajući” moguća značenja Petkove priče, Susan se pita: ’Tko bi mogao tvrditi da u Africi ne postoje plemena u kojima su
muškarci nijemi, a sav je govor prepušten ženama. Zašto tako ne bi moglo biti? Svijet je daleko raznolikiji nego što priznajemo...”
J.M. Coetzee, Gospodin Foe (Zagreb: V.B.Z., 2000), 65.
15 Gajatari Čakravorti Spivak, Kritika postkolonijalnog uma (Beograd: Cirkulus Globus, 2003), 256.
104 (sic!)