Kritika: Mulić, Llosa, Mršić Interview: Marina Trumić TEMA broja ... - sic

(sic!)
svog ispoljavanja postavlja svojevrsni imperativ
pred pisce, kako to nalaže npr. Cathy Caruth, iskazan
kroz obavezu “osluškivanja glasa s one strane
mogućnosti pripovijednog prikaza.” 5 Iskustvo
traume se realizira kroz odbijanje, kroz nagrizanje
granice iskazivog, a pretendiranje na univerzalnost
i potpunost svjedočanja o traumi “nema više osnove”,
međutim, “upravo granice koje se u vidu otpora
naposljetku ocrtaju takvoj njegovoj pretenziji nude
svjedočanstvo njegovog specifičnog traumatskog
iskustva.” 6 Dominick la Capra smatra da se trauma
ne može reprezentirati, a “da se u nju ne uđe, da
se kroz nju prođe, na način da je se odigra”. 7 Iskustvo
traume nikada ne može biti ni shvaćeno, nego
samo citirano (ponovljeno) u jednom neiskazivom
diskursu koji pripada sferi van-jezičnog. Odnos
između nadzornika i Barbarke u romanu Iščekujući
varvare može biti definisan u smislu nadzornikove
potrage za Istinom. Postoji jedno pitanje koje
lebdi u tekstu i koji se odnosi na način na koji je
djevojka mučena, kako su je oslijepili i osakatili?
Samo pitanje u tekstu ne ostaje neodgovoreno,
međutim, odgovor ostaje prazan, ispunjen riječima
koje ne mogu da znače više od zapisa birokratskog
izvještaja. 8 Djevojka je svoju traumu izgovorila,
međutim ona je ostala bezglasna, lišena emocija i
samim tim sadržaja. 9 Nepodudaranje jezika i svijeta
stvara rascjep i denaturalizira iluzionističku
predodžbu o referencijalnom odnosu jezika spram
svijeta. Bezglasnost riječi koje je izgovorila djevojka
potvrđuje se u nadzornikovom pitanju (“Zar
je to pitanje koje sam postavio?”). Preko odnosa
djevojke i nadzornika problem izgovorivosti traume
se transformira i pretapa u problem njene razumljivosti.
Trauma koju “izgovara” djevojka djeluje
manjkavo i otud začuđeno nadzornikovo pitanje;
riječi lišene emocionalnog sadržaja ukazuju na
manjak značenja koje može biti odgonetnuto.
Ovdje se pokazuje djelotvornim La Caprin zahtjev
za ponovnim odigravanjem traume kao uslovom
njene reprezentativnosti. No, postavlja se pitanje:
ko ovdje treba razumjeti Barbarkino traumatično
iskustvo? Odgovor na ovo pitanje nadaje se u
dvostrukom smjeru. S jedne strane, njene riječi
su usmjerene ka nadzorniku koji ostaje “sleđen”
pred njenom artikulacijom vlastitog iskustva.
Njegovo razumijevanje Barbarkine priče nije
moguće bez njene re-prezentacije u svom vlastitom
iskustvu. Tek nakon što doživi poniženja
vlastitog bića (prvenstveno tijela), nadzornik
shvata uzaludnost svoje potrage za Istinom,
jer ustvari, ne radi se tu o manjku značenja,
nego, upravo suprotno, o njegovom suvišku.
Preopterećenost barbarske priče mogućim
značenjima destabilizira svaki pokušaj i pretendiranje
na apsolutnu Istinitost, što nadzornik pokazuje
u trenutku kada Joelu govori o pločicama na
kojima su ispisane “poruke” nekadašnjih stanovnika
tog područja, također barbara. Pokazuje se da
pločice mogu značiti bilo šta, te da odgonetanje
poruka “barbara” ne vodi ka dovođenju u zonu
predstavljivosti njihove priče, nego tek aktualizira
odbijanje jedne priče da se ispriča. 10 Drugi pol razumijevanja
traumatičnog iskustva djevojke nalazi
se na planu recepcijskog polja književnosti i tiče se
problema odnosa književnosti prema temi predočivosti
traume. Književnost ulazi u sferu posttraumatskog
interpretiranja i ono što ona može uraditi
jeste upravo ukazati na krizu reprezentativnosti i
priznati svoj poraz u pokušaju da predoči iskustvo
traumatičnog događaja. U pokušaju da predoči iskustvo
traume Coetzeeov tekst upada u (namjerne?)
aporije koje svoje ishodište pronalaze u “razvlašćivanju”
priče od teksta u koji je upisana, pa samim
5 Vladimir Biti, Doba svjedočenja (Zagreb: Matica Hrvatska, 2005), 14.
6 Ibid, 29.
7 Andrea Zlatar, Tekst, tijelo, trauma: ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti (Zagreb: Naklada Ljevak, 2004), 182-183.
8 Na početku romana razgovor između nadzornika i djevojke se odvija na sljedeći način: “Da li su ti to oni uradili?”. “Da”. Šta su
ti uradili? Ona sliježe ramenima i ćuti’. Dž.M. Kuci, Iščekujući varvare ( Beograd: Paideia, 2004), 35. Kasnije, djevojka odlučuje da
sama kaže ono što ju je nadzornik toliko puta pitao: “Vazda mi postavljate to pitanje, pa ću vam sad odgovoriti. Bila je to viljuška.
Nekakva viljuška sa samo dva zupca. Zupci su se završavali malim kvrgama, i bili su tupi. Stavljali su ih u ugljeve da ih užare, pa
nas dodirivali time da nas oprže (...) Zar je to pitanje koje sam postavio? Hoću da se pobunim, ali ipak slušam dalje, sleđen. (...)
Teško je to objasniti. Ali sad je sve bolje. Levo oko ide nabolje. To je sve. (...) Šta osećaš prema ljudima koji su ti to napravili? Dugo
leži, razmišljajući. Onda kaže: Umorna sam od pričanja” (Ibid, 47)
9 U svojoj studiji Life and Words: violence and the descent into the ordinary, Vena Daas, govoreći o svom iskustvu susreta sa
ženama na kojima je počinjeno nasilje govori o pričama tih žena, o odsustvu emocija iz njihovog govora, te u tom smislu pravi
razliku između govora (speech) i glasa (voice), pri čemu, prema njenim riječima glas može dati život zaleđenim riječima. Ona kaže
da su riječi takvih žena bile bezglasne (voiceless), u smislu da su bile “ledene, ukočene i bez života”. Veena Das, Life and Words:
violence and the descent into the ordinary, ( London. University of California Press, 2007), 8.
10 Kolonizatori su pronašli pločice koje je nadzornik skupljao i dešifrirao i sada ga tjeraju na prevođenje tog “pisma”: “Gledam redove
znakova što ih je ispisao neki odavno preminuli neznanac. Ne znam čak ni da li ih treba čitati s desna na levo ili s leva na desno.
Onih dugih večeri što sam ih proveo okapajući nad svojom zbirkom izdvojio sam više od četiri stotine različitih znakova tog pisma,
možda i svih četiri stotine i pedeset. Pojma nemam šta predstavljaju” Dž. M. Kuci, Iščekujući varvare, (Beograd: Paideia, 2004),
119-120. Ironijski tumačeći znakove sa pločica, nadzornik ukazuje na višestrukost njihovih značenja: “ Da vidimo sad šta piše
na sljedećoj. Gle, samo jedan znak. To je varvarski znak za rat, ali ima i drugih značenja. Može biti i osveta, a ako ga okrenete
naglavce, ovako, može se protumačiti kao pravda. Nema načina da se zna koje su značenje imali na umu.” Dž. M. Kuci, Iščekujući
varvare, (Beograd: Paideia, 2004), 121.
103