Kamen i voda – kraški izvori u Rašanjskom polju - Dragodid

Ivan Dugandžić
KAMEN I VODA
Kraški izvori u Rašanjskom polju
Rasno – Široki Brijeg, 2010.
1

Nakladnik
Hrvatsko društvo čuvara baštine
Rasno – Široki Brijeg
Za nakladnika
Ante Skoko
Lektorica
Draženka Penavić
Naslovnica
Voda u Pećini
Grafi čko oblikovanje i tisak
FRAM ZIRAL, Mostar
Tisak brošure Kamen i voda - Kraški izvori u Rašanjskom polju realiziran je u okviru projekta Jačanje lokalne
demokracije – LOD koji fi nancira Europska unija, općina Široki Brijeg i UNDP BiH.
Mišljenja izražena u brošuri su mišljenja autora i kao takva ne održavaju službene stavove Razvojnog
programa Ujedinjenih naroda u BiH (UNDP). Sadržaj teksta je isključiva odgovornost udruge Hrvatsko
društvo čuvara baštine.

Povijesne, prirodne i
graditeljske znamenitosti
kraških izvora u Rasnu
Spomenička baština u Hercegovini je posljednjih desetljeća
stradala, posebice od suvremenih strojeva i
svijesti kojoj su bager i beton božanstvo. Svakodnevno
uništavanje ili nestajanje našega nacionalnog bogatstva
prevelika je cijena za ljudski nemar. Nažalost, mnoga
kulturna blaga više ne postoje. Ugrožena su divljom
gradnjom, zapuštena, ruševna, zarasla u vegetaciju.
S ciljem uređenja izvora koji su dio naslijeđene baštine,
zaštite okoliša i spomeničke baštine projekt Kraški
izvori u Rašanjskom polju pokrenut je u Rasnu. U sklopu
projekta obnovljena su tri zapuštena izvora, koja su od
pamtivijeka bila izvor pitke vode za pučanstvo i stoku.
Prirodno-graditeljska baština zaštićena je i obnovljena
na izvorima Studenac, Krgača i Bistirna te akumulaciji
vode u Pećini. Izvori su uređeni u kamenu, a oko njih je
zaštićena graditeljska baština (suhozidi).
Uz ovaj veliki projekt Hrvatsko društvo čuvara baštine
tijekom svog desetogodišnjeg djelovanja provelo
je i brojne akcije kako bi zaštitili te obnovili rašanjsko
spomeničko blago. Izdvojit ćemo neke od važnijih aktivnosti:
obnova stare pučke škole u Rasnu (2001.); obnova
staroga groblja u Biloševici, iz razdoblja turske
vladavine (2002.); stara čatrnja, nakapnice za vodu pokraj
groblja Kremenje (2003.); obnova rimskog zdenca
Studenac (2007./2008.); te spomen-obilježja žrtvama
rata (2009).
Ovom brošurom donosimo povijesne, prirodne i
graditeljske značajke kraških izvora u Rasnu.
Opisujemo obnovu i uređenje izvora koji su dio naslijeđene
baštine i svjedoče o životu stanovništva ovog
mjesta tijekom stoljeća.
3

Blago hercegovačkoga kamenjara
KAMEN I VODA
Voda je nezaobilazna za opstanak i razvoj
života. Čovjeka je usmjerila da
izabere područje na kojem će obitavati.
Od mlađega kamenoga doba njegov
je nerazdvojni prijatelj. Hranila ga je i
pomagala u različitim oblicima proizvodnje.
Obilje vode plodilo je bogatom
ljetinom, a kada je nije bilo, nastajala je
glad i različite pošasti. Nestašica vode
oduvijek je bila i ostala velika poteškoća.
Ipak, ljudi su naučili kako sačuvati vodu
i na onim mjestima na kojima priroda
nije bila darežljiva rijekama ili izvorima.
Zalihe kišnice, skupljane u kratko kišno
doba, trebalo je koristiti do sljedećih
obilnijih kiša.
Prvi pisani spomen nakapnica nalazi
se na stupu moabskoga kralja Meše, koji
potječe iz godine 865. prije Krista. Taj
tekst od trideset četiri retka jedan je od
najljepših primjera uporabe hebrejskofeničkih
slova koja su se tada koristila.
Ipak, nakapnice su izumljene tisućljećima
prije toga spomena. Tajna nakapnica
je pronađena i u Mikeni, u utvrdi,
i to ispod kraljevske palače. I stari su Rimljani
bili sposobni graditelji nakapnica,
4

tim više jer su već znali za cement, sličan ovomu kojim se i danas koristimo. U
Hercegovini vodu za piće i druge potrebe stanovništvo je najprije koristilo iz prirodnih
izvora, koje je postupno ograđivalo i na njima gradilo zajedničke zdence
za jedno ili više naselja, u kojima se skupljalo više vode. Za kućne potrebe, ljudi
su kopali nakapnice za vodu (čatrnje). Njihova je veličina zavisila o vrsti zemlje
gdje se kopala i o mogućnosti iskopa. Sve se radilo ručno pa je trebalo puno radne
snage i muke. U početku se punila kišnicom, koja se sakupljala s kosih padina, a
poslije iz žljebova s kuća. Tijekom stoljeća nakapnice su omogućavale čovjekov
opstanak na kršu. Odgajani smo na vodama nakapnica koje su sagradili naši preci.
S nakapnicama je prestajao stari ili počinjao novi život na selu. Blizu njih ispre-
Zdenac Studenac
5

dale su se i rađale priče, bacalo kamena s ramena, igralo kolo, igralo klisa i palje.
Kod njih se čekalo na dolazak najdražih iz dalekog i nemilog svijeta, ali i opraštalo
i odlazilo u tuđi svijet.
Zdenci, nakapnice (čatrnje) i lokve bitan su izvor podataka za povijest naroda
i područja, ali i za povijest jezika i nazivlje tog kraja. Nažalost, naplavi mnogih
javnih zdenaca, nakapnica (čatrnja) i lokava zapušteni su ili obrasli korovom, a
spremnici oštećeni ili djelomično zatrpani. Naše nakapnice i lokve trebamo osposobiti
ne samo iz kulturno-povijesnih razloga, izletničkih privlačenosti nego iz
potrebe, jer sačuvati pitku vodu dragocjenije je od zlata.
Zdenci
Zdenac (tur. bunar) je vrutak žive, bistre i hladne vode u bezvodnim predjelima.
Trebalo je znati na kojem mjestu se može zdenac iskopati. Tu je pomoglo višestoljetno
iskustvo, utemeljeno na promatranju, razmišljanju i slušanju tuđih savjeta.
Ta mudrost je omogućavala život i preživljavanje na škrtom i kraškom području.
Zdenci (bunari) su kopana mjesta u zemlji koji se grade na vodonosnom zemljištu,
odnosno ispod kojih se nalaze glavni tokovi podzemnih voda, čvorišta tokova
voda te vodeni izvori i sl.
Kopani zdenac je obložen ili zidan kamenim blokovima kako bi onemogućio
odron zemlje i zatrpavanje zdenca. Po tehnici zidanja, otkrivamo kojemu razdoblju
zdenac pripada. Najljepši su oni iz antičkog razdoblja. Lica zidova su rađena
od pravilno i uredno isklesanih blokova kamena, a u praznu srž zida nabacano
je kamenje pomiješano s klačinom malterom. Prema načinu gradnje, najstariji
zdenci pripisuju se grčkim i rimskim graditeljima, a najviše ih je iz antičkog i
kasnoantičkog doba.
Dolaskom u naše krajeve Osmanlije su se nastanjivale i zadržavale u mjestima
gdje je voda. Prema pučkim predajama, domaći žitelji su volovskim kožama zatvarali
izvore vode kako bi ih zavarali. Vjerojatno, zdenci iz antičkog vremena su
“sakriveni” u prvim godinama dolaska Turaka na područja Hercegovine. U sušnim
godinama kada u čatrnjama ponestane vode za piće, narod je bio prisiljen
donositi vodu iz najbližih zdenaca u polju ili obližnjih rijeka. Vodu su prenosili u
burilima na magarcima.
Na svakog magarca natovarila bi se po tri burila (po jedno sa strane i jedno
između ta dva), s ukupnom sadržanom od oko 80 litara.
Mnogi danas očuvani izvori ograđeni u zdence (bunare), napajali su Ilire,
Rimljane, Hrvate i sve slučajne prolaznike i namjernike. Iz njih je naliveno tisuće
burila, bronzina, bačava, ćupova i bukara.
6

Krsni zdenac. U ranokršćanskim se obredima razlikuje riječ krstionica, dakle
posuda za krštenje, u koju se krštenik uranjao za vrijeme primanja svetoga krštenja,
od mjesta zgrade baptisteriuma, u kojem su bile smještene jedna ili više
krstionica.
Bunar
U ranokršćansko doba obred krštenja obavljao se uranjanjem u vodu, a taj je
kršćanski sakrament primio krštenik, odnosno čovjek, koji se temeljito pripravio
za nj. To je i razlog da su krstionice redovito imale kružni ili osmerokutni oblik.
Baptisteriji su, zajedno s krstionicom, u ranom srednjem vijeku bili blizu ili kraj
stolne crkve.
Baptisterion ili baptisterium je grčko-latinska riječ koju prevodimo riječju krstionica
ili pohrvaćujemo riječju baptisterij. Naime, to je kapelica ili prostor s
piscinom (zdenac za vodu) u kojoj se krštavalo. Najzanimljiviji prostor, u svakoj
kršćanskoj crkvi, osobito kada je riječ o starokršćanskoj bazilici. U Hercegovini je
otkriven veći broj krsnih zdenaca, unatoč zubu vremena, vrlo dobro su očuvani.
Obično se nalaze u sredini baptisterija, u obliku križa s po tri stube sa svake
strane. Sve je puno simbola. Želja je prvih kršćana bila da se u obliku križa grade
crkve, krstionice, a osobite piscine. Znak je to da se kroz sakrament krštenja umire,
kao što je Isus umro na križu. Tri stube imaju posebno simbolično značenje
Presvetog Trojstva jer krštenik biva kršten U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
7

Stara nakapnica za vodu (čatrnja) Nakapnice
(čatrnje)
Na području Hercegovine
ima na desetke tisuća
nakapnica za vodu
(čatrnje mađ.: csatorna
- žljeb), koje su pučani
s mnogo truda, u živcu
kamenu, iskopali i utvrdili
prije stotinu i više
godina. Budući da je riječ
o području koje karakteriziraju
sušna razdoblja
tijekom godine,
a da prirodnih izvora
vode ima malo i udaljena
su od kuća, redovito
opskrbljivanje vodom
riješeno je čatrnjama.
Prvobitno su čatrnje
(cisterne ili gustirne) dubljene u kamenu i to ne ispod samih zgrada nego je lokacija
bila uvjetovana mogućnošću sabiranja vode ili nepropusnošću terena. Najstarije se
čatrnje rijetko kada nalaze u blizini kuće, a gotovo nikada u njoj. Dotad se s pravom
moglo reći da se čatrnja dubila, a voda je iz nje bila odlična ukusa i hladna. Čatrnja
je obvezni dio svakog stambeno-gospodarskog kompleksa i predstavlja osnovni
način opskrbljivanja vodom u tim naseljima. Ozidane su kamenom, pravokutne ili
kvadratne osnove. Čatrnja može biti smještena u dvorištu ili na terasi, a često iza
kuće. Njihova je veličina zavisila o vrsti zemlje i mogućnosti iskopa. Sve se radilo
ručno pa je trebalo puno ljudi i muke da bi se iskopala. U početku se punila kišnicom,
koja se sakupljala s kosih padina, a poslije iz žljebova s kuća. Najstarije takve
čatrnje i s najboljom vodom su one koje se nalaze u dvoru ili vrtu kuće, odnosno
tamo gdje je najmanje izložena suncu. Često se njezina gornja površina pretvarala u
lijepu terasu natkrivenu odrinom, koja je pružala i dodatnu zaštitu od sunca.
Zajedničke čatrnje. Pojavom suvremenijih građevnih materijala u hercegovačkim
selima gradile bi se javne nakapnice veće zapremine. Stoga je naplav takve
čatrnje (ukošena sabirna površina od međusobno dobro povezanih glatkih
kamenih ploča, ograđena zidom) zapremao veliku površinu, često i znatan dio
8

da. Čatrnje tako više
nisu bile vezane za živi
kamen, već je prednost
dana praktičnosti. Domaćinstvima
je bilo na
raspolaganju više vode.
Bez čatrnje i kišnice
život bi bio nezamisliv.
No, da se danas u hercegovačkom
kršu iskopa
čatrnja, trebalo bi
dosta novca. Zato ljudi
popravljaju i održavaju
stare čatrnje građene u
čvrstom kamenu.
Neke od čatrnja u
Hercegovini stare su
više od stoljeća i izvorno
su pučko blago.
Nekad su se obvezno
zaključavale i dobro čuvale.
Jer, nestanak vode
značio bi i nestanak
života. Danas su stare
čatrnje - znak i svjedočanstvo
jednoga razdoblja
i života.
Otvor na čatrnji
Lokva Krgača
Lokve
Veliki je dio Hercegovine
kraško područje,
na kojemu se voda ne
zadržava dugo, jer je tlo
propusno. Stoga je nestašica
vode, prije svega
za blago, u većem dijelu
Hercegovine ponukala ljude da koriste prirodne ili dograde i održavaju poluprirodne
i umjetne lokve, nasipajući nepropusni sloj gline u prirodne krške udubine,
da se kišnica ne bi izgubila. Gotovo svako mjesto u Hercegovini ima od davnina
9

svoje lokve koje su u prošlosti imale veću ulogu nego danas. Nekada su to bili
jedini izvori za napajanje blaga, navodnjavanje poljoprivrednih površina. Zidane
su obično s tri strane, djelomično obrađenim kamenom (s klačnim malterom), a
strana je bez zida ulaz za stoku. Lokve su važne za životnu raznolikost svake sredine.
Zaštitni su znak nekadašnjeg hercegovačkog krajolika. Staništa su mnogih
vodozemaca, kukaca i močvarnoga bilja, pa ih treba čuvati, jer ako zarastu, sve će
biljke i životinje, koje u njima žive, nestati.
Korito (za pranje rublja) pokraj Studenca
Prirodna kamenica s vodom
10
Korita
Korito je obično sastavni
dio zdenca ili čatrnje
(cisterne). U gornji dio
čatrnje skupljala se kišnica
ili snijeg. Donji
dio korita, služio je za
napajanje blaga. Korita
iz Hercegovine nemaju
oblik uobičajenih kruna
kao u Primorju, i
nemaju rupu kroz koju
se crpi voda. Rijetka su
pojava da korita imaju
ukrase ili natpise. Nažalost,
neka od korita
nastala su od stećka,
prvobitno bio stećak,
koji je naknadnim klesanjem
preuređen u
korito.
Kamenice
U Hercegovini, na visoravni,
nije bilo žive vode
niti vrela. Kad se pastir
ili putnik namjernik
nađe daleko od kuće,

onda potraži kosoviju kamenicu u kojoj se izvjesno vrijeme nakon kiše moglo
pronaći vode.
Takvih kamenica moglo se naći na mnogim mjestima. Bilo je to manje udubljenje
u kamenoj gromadi. U to udubljenje može stati deset do petnaest litara
kišnice. To je mogućnost pticama da se mogu napiti vode. Kako je kamen zdrav
materijal, a održava dugo svježinu, to je i pastirima bila glavna pomoć u gašenju
žeđi.
Zaključak
Najveći dio Hercegovine jesu vodopropusne
stijene, pa su zagađivanja podzemnih
voda velika. Nastavi li se voda
zagađivati, kao sada, izgubit ćemo njezinu
prirodnu blagodat. Čovjek je svojim
ponašanjem onečistio vodu pored koje
živi. No, kao i druga prirodna blaga, i
ona je postala izvor zarade. Sve je više
bogataša koji su zaposjeli, zasad još čiste
izvore vode. Vodom pune plastične
boce i prodaju je kao da su je proizveli.
Nije bilo davno da smo se čudili da
stanovnici velikih europskih naselja ne
mogu, kao mi, otvoriti slavinu i napiti se
svježe ukusne vode, nego svaki gutljaj
moraju kupovati u trgovini. Sada, i mi
Nošenje burila s vodom
nerado pijemo vodu iz slavine!?
Mračni dio priče trgovine vodom počinje
suvremenim proizvodnim zagađenjem okoliša, pa su nas stručnjaci počeli
“štititi” od različitih bakterija, gljivica i drugih uzroka trovanja, stavljajući solik
(klor) u nju.
Danas mnogi znanstvenici tvrde da je klor najveći suvremeni ubojica. Prije
dva desetljeća, od kada se počelo klorirati vodu, počele su pošasti srčanih poteškoća,
raka i oronulosti. Najveće blago u svijetu je imati čistu vodu. Hercegovina
je bogata kvalitetnom vodom. Toga još nismo svjesni. Kad postanemo, bojim se
da će izvore naše vode zaposjesti malobrojni bogataši koji imaju mnogo novca, a
žele ga steći još više. Znaju oni da će novac dobiti od žedne većine, koja će morati
kupovati i plaćati svaki gutljaj vode.
11

KRAŠKI IZVORI U
RAŠANJSKOM POLJU
Nije filozof Tales bio daleko od istine kad je vodu smatrao jednim od četiri prapočela.
Ona je uvjet života. Temeljni je sastojak našega tijela. Obzirom da je voda
važna za život, mjesta gdje voda izvire, često su orjentiri tragova života u dalekoj
prošlosti.
Na području širokobriješkog sela Rasno, nalazimo svjedočanstvo na lokalitetima:
Studenac, Bistirna, Krgača, Pećina. Vodu za piće i druge potrebe pučanstvo je
najprije koristilo s prirodnih izvora koje je postupno ograđivalo i na njima izgrađivalo
zajedničke zdence za jedno ili više naselja u kojima se stvara veća količina
vode. Tko je zidao zdence i pravio lokve ne znaju ni najstariji mještani. Za kućne
potrebe ljudi su kopali čatrnje. Njihova je veličina ovisila o vrsti tla i mogućnosti
iskopa.
Ljeti bi sunce zažeglo i drvo i kamen. Voda se u prošlosti čuvala više nego kruh,
iako ni kruha nikada nije bilo dostatno. Ljeti kad bi vode nestajalo, sve bi se sleglo
u Rašanjsko polje, prema bunarima i zdencu.Voda se sporo cijedila i ljudi su po
cijelu noć sjedili uz svoj bunarčić i čekali da naliju burilo vode.
Studenac
Između Velikog i Malog polja u Rasnu, uz cestu nalazi se stari bunar – zdenac,
izvor pod nazivom Studenac 1 , dubine tri i pol metra. Studenac je bogat vodom,
osobito u kišno razdoblje od jeseni do proljeća, kad nadođu podzemne vode.
Izvor tada formira potok, koji niz polje teče i slijeva se u Rašanjsku pećinu, te dalje
kroz utrobu zemlje do ponovnog izvora – Vrioštice u Vitini. 2 Izvor i za vrijeme
najvećih ljetnih suša, ne presušuje.
1 Toponim Studenac biva od pridjeva studen-suf.-ac (isti od im. stud-i suf. en.) Imenica stud, ž.zima,
hladnoća, prema tome studen, hladan, ziman. Izvedenica studenac-zdenac, izvor.
2 Geološki institut u Mostaru obavljao je 50-ih godina prošloga stoljeća istraživanja. Nažalost,
tijekom Domovinskog rata, uništena je arhivska građa, tako da ne mogu navesti točan izvor
podataka.
12

Rimski zdenac Studenac prije obnove
Studenac nakon obnove
13

Radovi na obnovi Studenca
Po tehnici zidanja, čini se, da Studenac pripada kasnoantičkom razdoblju (od 4.
do 6. stoljeća) tj. gradnji opus quadratum. 3 U ovom slučaju lica zidova su rađena
od pravilno i uredno isklesanih blokova kamena, a u praznu srž zida nabacano je
kamenje pomiješano sa klačinom malterom.
Prije oko 200 godina, s lokaliteta Stećci, udaljenosti od Studenca 150 m, premještena
su četiri stećka. Od tih stećaka uokviren je Studenac, a od jednog stećka
- kovčega isklesano je korito. 4 Iza Drugog svjetskog rata stećci su pomaknuti
“ustranu”, a Studenac je okviren betonom. 5 Prigodom pomjeranja stećaka, jedan
je razbijen (upao u zdenac) tako da se danas u blizini Studenca nalaze tri stećka
(u jednom je korito).
Za Studenac u Rasnu vezana je jedna pučka predaja. Priča se da je čuva pastir
koze i opazio je di jarac zavuka glavu u neki trn. Kad je izvuka – brada u jarca
mokra. I tako su našli taj bunar, živu vodu; to su još nekad Grci gradili. Sve je kamen
okresan”. 6
Možda u pučkoj predaji ima i dio istine. Poznato je, dolaskom Osmanlija u ove
krajeve, da bi se nastanjivali i zadržavali u mjestima gdje je voda. Tako su, da bi
zavarali osvajača, domaći žitelji (seljaci) volovskim kožama zatvarali izvore vode. 7
Vjerojatno, Studenac iz antičkog vremena biva “sakriven” u prvim godinama dolaska
Turaka na ta područja Rasna, te je bio prepušten šikari i trnju. 8
3 Đ. BaSLeR. Arhitektura kasnoantičkog doba u BiH. Sarajevo, 1972. str. 31.
4 Vjerojatno je to bila 1809. jer je na stećku-koritu isklesana ta godina.
5 Nažalost, beton na kamenom zdanju predstavlja danas ”kič”.
6 V. PaLVeSTRa. Narodne pripovijetke i predanja u okolini Lištice. GZM, NS, XXIV/XXV, Sarajevo,
1970., str. 355
7 Prema pučkoj predaji postoji mišljenje da je volovskim kožama zatvoren izvor vode u Rašanjskom
polju u dijelu Jasenice u blizini Kuvedine ljuti. Po kazivanju Ivana Kvesića – Boškova rođ. 1897.
8 I. DUGaNDŽIĆ/J. SOPTa. Župa Rasno. Rasno, 1999. str. 47.
14

Kad bi se ljeti iz Studenca voda iscrpila, onda bi se tek moglo vidjeti malo vrelo.
Ljeti bi se voda “čekala” i nalijevala u posude (burila). Tijekom čekanja poštovao
se red. Tko bi prvi došao prvi je i nalijevao. Ostali su čekali. Čak su dolazili i iz
susjednih sela. Nekoć se čekalo u redu za vodu i po cijelu noć. U novije vrijeme
(zadnjih pedesetak godina) izgradnjom čatrnja, voda iz Studenca služi samo za
napajanje blaga.
15

Rimski zdenac Studenac bio pred urušavanjem te je pokrenuta akcija njegove
zaštite i obnove. 9 Godine 2007. obnovljena je kruna zdenca, dio kanala i suhozida,
a radovi su nastavljeni 2008. obnovom suhozida s južne strane zdenca (ukupno
je obnovljeno 50 m suhozida). Godine 2010. izvršena je zaštita i obnova 32 metra
suhozida istočno od zdenca.
Predaja
Na sredini sela i Rasna nalazi se Studenac s pitkom živom vodom, a sagrađen je
kao spomenik putnicima i karavanima. Sagrađen je uz glavni put u davno rimsko
doba, koji su izgradile rimske legije za vrijeme Tiberija.
Studenac sam i po imenu ima lijepu, čistu i hladnu vodu da zubi trnu. Bio je
zatran velikim blokovima, tko zna zbog čega, obrastao živicom, a voda je uvijek
tekla, pa je 1723. godine otkriven i otvoren. Lijepo je građen u četverokutu sa izrađenim
četvrtastim kamenom. Kažu, da je neki Dalmatinac (Šperac) goneći jarce
na Pazar, pa kad su bili kod studenca pojio jarce primijetio je da tu ima nešto
većeg i predložio da se to otkopa, očisti i vidi. Nije se prevario, jer je otkopom i otklanjanjem
velikih kamenih blokova pronađen taj zaista divni bunar – studenac.
Odmah su seljani napravili od velikih blokova tri pojilišta za stoku, a četiri velika
bloka su ostala kao ograda Studenca.
Radoznali i inteligentni putopisac Alberto Fortis, talijanski putnik iz Padove
1774. godine putovanjem po Dalmaciji i Hercegovini koji se uporno zanimao za
stećke, geološke i geografske fenomene, sjeo je umoran od putovanja kod Studenca
da otpočine i pita za daljnji put prema Mostaru i Čapljini, rekao je ovaj izvor vode
Diei fontana (Božiji izvor).
Bio je straža ili predstraža kada je ispod Divlje kruške motrio budna oka uvjek
oprezna, tko se to pored studenca šulja. Je li carska vojska, trgovačka karavana ili
hajdučka četa ili družina raspusnika koji su u narodu sijali nevjericu kao kuga.
Bilo je takvih i oni su bili gori od hajdučkih četa i družina.
Nestade cara i careva, paše i pašaluka, begova i begovata. Nestade, jer tako
mora biti. A, dođe novi život i novi ljudi. 10
Krgača
U podnožju brežuljka Čerin u Rasnu, uz staru cestu koja vodi od Skokinih
kuća prema školi, nalazi se velika lokva s periodičnim, povremenim, izvorom –
9 Projekt obnove Studenca izradio je prof. dr. Ivo Čolak s Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.
Kamenu je krunu podigao Goran Musa, kameni kanal Gojko Sopta, a suhozid Marinko
Kvesić i Ivan Dugandžić. Projekt obnove i zaštite vodio je Ivan Dugandžić.
10 Predaju je zabilježio 1961. godine Ivan Kvesić Jakovljev rođ. 1926.
16

Antička lokva Krgača prije obnove
Lokva Krgača nakon obnove
17

Radovi na obnovi lokve Krgača
Krgača. 11 Dugačka je više od 20 metara, a u srednjem dijelu širine osam metara i
dubine jedan i pol metar. Ukupna je dužina kamenog zida u obliku potkovice 58
metara. Zidana je s tri strane, djelomično obrađenim kamenom (s klačnim malterom).
S istočne strane je bez zida – ulaz za stoku. Tko je zidao lokvu 12 ne znaju
ni najstariji ljudi. Neki od njih znaju reći da su to radili Grci ili Rimljani. Krgača
je sigurno građena prije dolaska Osmanlija na ta područja. U stara vremena kao
i danas voda iz Krgače služila je za napajanje stoke. Izvor presušuje samo za vrijeme
većih ljetnih suša. U stara vremena voda iz Krgače služila je za napajanje
stoke, zalijevanje vrtova, a nehotice isto tako i kao stanište ili izvor pitke vode
za mnoge divlje biljke i životinje. Danas kad je većina prirodnih vodenih staništa
onečišćena, lokve mogu biti (i vrlo često jesu) i posljednje utočište vodenih
životinja koje su ranije bile mnogo šire rasprostranjene. 13
Zapuštena i porušena bila je Krgača sve do 2009. godine kada je započeta njezina
temeljita obnova. 14 Kompleks antičke lokve, Zavjetnog spomenika i prapovijesnih
grobnih gomila jedan je cjeloviti projekt kroz koji je obnovljeno 58 metara
11 Korijen riječi leži u izrazu krga, čije je značenje kvrga, čvor, ali i borova kora, čokot, trs loze.
(Usp. P. SKOK. Etimologijski rječnik. sv. I-IV. Zagreb, 1972. str. 74. I, 452.) U Lici postoji toponim
Krga, dok je u našem slučaju izvedenica sa sufiksom –ača (kao suhača, perača i dr.) Radilo bi se o
vodenoj površini često nabranoj, nepravilnoj ili od vjetra uzburkanoj. Riječ kvrga može još značiti
i vrstu tikve. (Usp. P. SKOK. n.dj., 611/612) U našem slučaju, toponim Krgača, vjerojatno, odnosi
se na vodenu površinu u obliku lokve.
12 Lokva - lokalitet obično okrugla oblika gdje se skuplja voda.
13 I. DUGaNDŽIĆ/J. SOPTa. Župa Rasno. Rasno, 1999. str. 48.
14 Projekt obnove lokve Krgača i Zavjetnog spomenika izradio je prof. dr. Ivo Čolak s Građevinskog
fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Kamenoklesar Ivan Martinović je obnavljao kameni zid, a projekt
je vodio Ivan Dugandžić. Obnovu zavjetnog spomenika financirao je Josip Skoko, kapetan NK
Hajduk iz Splita.
18

kamenog zida unutar lokve i oko 80 metara suhozida izvan lokve. Radovi na obnovi
i zaštiti prirodno-graditeljskog kompleksa završeni su u ljeto 2010.
Predaja
Taj veliki i prostrani bunar građen u polukrugu i s ulazne strane strmim stepenicama
ima jako i stalno vrelo. Okružen je stijenama, okoslim biljem, zelenkasta
voda hladna i pogodna za napoj stoke i natapanje vrtova. Oko Grkače obrađene
isparcelisani vrtovi su za uzgoj ranog povrća.
Kada se Grkača napuni još za ranih jesenskih dana pa do kasnog proljeća višak
vode stalno teče kroz izgrađeni kanal duž polja do ulaza u Pećinu.
Ovdje bi naročito u ranija vremena pralje prale i ispirale rublje. Razne legende
govore o mnogim događajima i minulim vremenima vezane za ovaj kraj baš kod
Grkače. 15
Bistirna
Iznad Rašanjske pećine prema Brkića kućama nalazi se stari bunar – zdenac, zvani
Bistirna. 16 Nitko ne pamti kad je zdenac građen. Dubina mu je 5,5 m, a promjer
1,6 metara. 17 Zidan je neobrađenim kamenom. Vjerojatno je građen u srednjem
vijeku. U blizini njega je staro naselje. 18 Izvor ne presušuje i za vrijeme većih ljetnih
suša. U stara vremena bio je to zajednički zdenac (bunar) svih Brkića. U puku
15 Predaju je zabilježio 1961. godine Ivan Kvesić Jakovljev rođ. 1926.
16 Izvedenica je od klasične latinske riječi cisterna, grčki kistérne. Naziv čatrnja javlja su u Hercegovini
i Dalmaciji u više oblika: čatrnja, šternja, gustirna, bistijerna.
17 Na dnu vjerojatno ima mulja i kamenja, pa je dubina i veća.
18 Prema pučkoj predaji iznad Bistirne je lokalitet Crkvina.
19

Radovi na obnovi bunar Bistirna
Srednjovjekovni bunar Bistirna prije obnove
Bunar Bistirna nakon obnove
je ostala predaja o “kamenoj kozi” koja se nalazila pokraj Bistirne. Nju je prema
predaji na konju “otrao” neki Dalmatinac. 19
Godine 2010. obnovljena je kruna bunara te 28 metara suhozida koji okružuje
bunar Bistirnu. 20
Pećina
Zahvaljujući izgrađenom zidu u donjem dijelu Rašanjskog polja (“pećine”) od
jeseni do proljeća akumulira se veća količina vode. akumulirana voda iz polja
19 Unutra su bili dukati, koji su ispadali putem kad se odlomio dio kamena, nastavlja dalje pučka
predaja.
20 Kamenoklesar Ivan Martinović je obnavljao kameni zid, a projekt su vodili Ivan Dugandžić i
Rajko Brkić.
20

puštala se kroz dva otvora na zidu, pri čemu bi se stvarala vodena snaga, dostatna
za pokretanje mlinova. Od vrste mlinova bili su u uporabi žrnjevi, u kojima se
žito trljalo i sjeklo između dva mlinska kamena od kojih se gornji okretao. Oba
kamena su bila hrapave površine.
U ovom kraju ljudi su od davnina koristilil vodu za gradnju vodenica. Pisane
tragove imamo iz 1585. u popisu sela Mostarske nahije. Za vrijeme okupacije
Hercegove zemlje od strane Turaka, često bi popisivali svu imovinu radi prihoda
i poreza. U tom popisu iz 1585. u Rasnu se spominje jedan mlin. 21
Prema pučkoj predaji tri (3) mlina u “pećini” bila su u uporabi sve do unatrag
100 godina. Budući mlinica nije mogla zadovoljiti potrebe mještana, žito se u vrećama
gonilo na konjima i magarcima u mlinicu i to obično na rijeku Lišticu ili
prema vitinskom kraju.
Prema dostupnim podatcima mlinica u Pećini je prestala s radom prije više od
sto godina. Imala je tri mlina, a suvlasnici su bili Brkići, Muse i Skoke. Najduže
se zadržao Skokin mlin. 22 Nažalost, danas ne postoje ni ostatci mlinice (naziru se
samo ostatci temelja) jer se mlinsko kamenje ugradilo u zid Pećine tijekom njezine
gradnje u godinama iza Drugog svjetskog rata. 23
Zub je vremena učinio svoje tako da se obrušio kameni zid (brana) zidan klačnim
malterom. Godine 2010. izvršena je obnova i zaštita kamenog zida širine 1,2
m, visine 2,6 m i duljine 33 m. Ugrađena su dva podizača (regulatora) za vodu te
obnovljen odvodni kanal.
21 a. aLIČIĆ. Lištica pod turskom vlašću, GZM, Sarajevo, 1970., str. 134.
22 Po kazivanju Slavka Brkića r. 1919. i Stipe Kvesića r. 1913.
23 Zid je podignut 1948. godine, a radove je vodio Mate Brkić.
21

Radovi na obnovi zida i kanala u Pećini
Izgled mlinice od klesanog kamena. Hercegovačke mlinice na vodama rijeka,
potoka i natapnih kanala, vrlo su jednostavno i praktično građene. Najčešće su
od klesanog kamena, sa zidovima 50 do 80 cm, ponegdje i sa sedrom, veličine 8 x
5 metara. Prizemlje je građeno iznad najvećega vodostaja rijeke (potoka ili natapnog
kanala), a pogoni su zidani u riječnom koritu, s otvorima u obliku svodova,
čiji je broj ovisio o broju mlinova. Katkad su veće mlinice imale veliko bočno kolo
sa strane. Pogonski dio mlinice činila su dva mlinska kamena, složena jedan iznad
drugoga. Donji kamen je stator, a gornji rotor, koji je pričvršćen na osovinu kola,
koji pokreće voda. Otvor s gornje strane u središtu gornjega kamena služio je za
primanje žita. Kako bi kolo okretalo gornji kamen, nastajalo je trenje s donjim diskom.
Žito, koje bi se našlo u trenju dvaju kamenova, drobilo bi se i mljelo. Dok bi
iz središta došlo do vanjskih rubova kamenja, toliko bi se usitnilo, da je postojalo
brašno. Dalje bi ga trebalo samo prosijati i odvojiti mekinje. Vjerojatno je i mlinica
u dnu Rašanjskog polja u Pećini imala karakteristike standardnih hercegovačkih
mlinica.
U sklopu većih mlinica postojale su i stupe za valjanje i pranje vunenih i suknenih
predmeta (gunjeva, prekrivača i prostirača).
Predaja
Podno Rašanjskog polja nalazi se velika čuvena pećina omeđena sa sjeverne, zapadne
i istočne strane velikim liticama kamena, a južne prilazne strane zidana
velikim širokim zidom s otvorima za ulaz vode koji je pogonio mlinove.
Mlinice su bile Musine, Skokine, Kvesića i Brkića. Posljednji su ostali Skoke s
dva mlina. Zadnji su Skoke imali svoje ugrađene mlinice koje su mlile žito i koku-
22

Izgled Pećine prije obnove
Pećina nakon obnove
ruz. Radile su za vrijeme velikih kišnih dana, jeseni, zimi i proljeće, jer jer bi sva
voda tekla iz Grkače, Studenca i drugih izvora određenim kanalima u Pećinu.
Neukost i bogojaznost natjerali su ih da napuste te mlinove, jer su često jutrom
našli šišmiše zapletene i smrvljene u mlinovima.
Gledali su to prijekim okom i mušterije koji bi dogonili žito u mlinicu. Već su
zaran dočule i crkvene vlasti osuđivale i govorile da je to kazna i proklestvo „djelo
vraga paklenog“ i preporučili da se mlinice napuste. 24
24 Predaju je zabiježio 1962. godine Ivan Kvesić Jakovljev rođ. 1926.
23

Akumulacija vode u Rašanjskom polju