Kalendar prikazanja

Prikazanja — da li postoje?
Na žalost, nisam bio očevidac ni jednog spektakla prikazanja. Mene nije ni jedan jedini put
pozdravio neki od 12.000 svetaca. Ipak, otkad sam prije deset godina bio prvi put u Lourdesu,
shvatio sam da se fenomen prikazanja tiče manje-više svih nas. Vidio sam Ijude u ekstazi, čuo
njihovo čemerno pjevanje, promatrao beskrajnu patnju, i ogadilo mi se iskorištavanje vjerničkih
stvorenja. Nisam vidio nikakvo čudo. — Prije 125 godina u Lourdesu jedna četrnaestogodišnja
djevojčica imala vizije, a danas to proštenište posjećuje svake godine pet milijuna hodočasnika.
»Lourdes« je uzor za stotine i tisuće svetih mjesta na kojima se »trguje« istim ili sličnim dodacima.
Što objašnjava taj misterij, to »spoznavanje božanske milosti u čovjeku«, da se izrazimo katoličkim
jezikom?
U početku postoji uvijek vizija, gledanje, susret pojedinaca ili malih skupina Ijudi s pripadnicima
božanskih obitelji — na kršćanskom Zapadu osobito s Marijom, Isusovom majkom, s istaknutim
anđelima ili, čak, pri-kazom Isusa Krista ili Boga Oca osobno. Viđeni u vizijama nisu nikakvi
neutralni duhovi. Osoblje što se prikazuje ne predstavlja se poput posjetilaca što promatraju, smiješe
se i samo blagoslivlju — već ono upućuje što Ijudi smiju i treba da učine a što im nipošto nije
dopušteno. Svaka personificirana prikaza uvjerava da je izaslanik neba i božanski glasnik, koji ima
moć da liječi, spasi ili, čak, uništi čovječanstvo. One se miješaju u vjerske i političke poslove,
ovladavaju mozgom čitavih vojski. Obraća li se tu »nebo« zemlji?
Jurio sam za svojim bogovima-astronautima, ali nisam mogao zaboraviti dojmove iz Lourdesa.
Skupljao sam »službena« izdanja o prikazanjima i rasprave, što se na svetim mjestima — ondje gdje
je bilo prikazanja, uvijek nastaju sveta mjesta — nude na prodaju. U svakom slučaju i na svakom
mjestu izazvali su pojedinačni »vidovnjaci« ili grupice »vidovnjaka« neprekidne procesije, koje ne
prestaju bez obzira na to 'da lije crkva već priznala »čudo«, zabranila ga ili ga prešutno trpi. »0no
što ne može spri-ječiti, crkva blagoslivlja« (Kurt Tucholsky). Uvijek je čovječja čežnja da povjeruje
u čudo jača od bilo kakve zabrane.
Više od polovine Ijudi vjeruje u čuda
Prije nekoliko godina izvršeno je u Zapadnoj Njemačkoj, sa Zapadnim Berlinom, reprezentativno
ispitivanje javnog mišljenja. Pedeset tri posto anketiranih vjeruje u čuda i vizije, 36 posto ih ne
vjeruje, a 11 posto ih se nije moglo odlučiti. Pretpostavljam da ti rezultati nisu tipični samo za to
područje i njegove anketirane stanovnike. Postoje zemlje, osobito katoličke oblasti, u kojima je
mnogo viši postotak onih koji vjeruju u čuda,
Na kojem prauzroku cvjeta to, psovanje u čudesa? Koja ga, očito izvan vremenska, sila
potkrepljuje? Neovisno o vremenu, i prostoru, i kulturama? Bez obzira na vrstu i svojstva različitih
vjera?
Da bi se uopće mogao shvatiti i obuhvatiti taj fenomen, treba upoznati »vidovnjake«, mjesta i
okolnosti što sudjeluju pri tome. Stoga stavljam na početak čudnovate detaljizirane skice nekih
slučajeva prikazanja, koji sa-državaju sve bitne osobine takvih mirakula.
Rosa mystica