Kalendar prikazanja

Joachim Kahl (1), promovirani bogoslov s marburškog sveučilišta »Philipps«, zaključuje:
»Neznanje kršćana uve-liko počiva na nedovoljnim obavještenjima što ih pružaju teolozi i crkveni
povjesničari, koji u svojim radovima ni-ječu skandalozne činjenice na dva načina. Ili izvrću stvarnost
i pretvaraju je upravo u njezinu suprotnost, ili je prikrivaju.« — Ja nazivam oba ta postupka
varanjem vjernika.
Laik ima pravo na to da ga oslobode pogrešnih i odavno zastarjelih kršćanskih dogmi; može
zahtijevati, budući da se to zbiva u Božje ime, da mu se — bez zamršenih i ne-ponovljivih teoloških
gimnastičkih vježbi — kaže istina na razumljiv način i razumljivim jezikom; laik smije očeki-vati
da će ga sada osloboditi bojazni, starih gotovo dvije
tisuće godina, koje nisu predviđene, ali su uspješno pri-mjenjivane.
Još i danas: nepogrešiva
U koncilskoj konstituciji o Crkvi od 21. studenog 1964, u izjavi od 28. studenog 1965. o odnosu
prema nekršćan-skim vjerama, te u svečanom kredu pape Pavla VI od 30. lipnja 1968, opet se
izrazito utvrđuje:
Katolička je crkva jedina istinita crkva;
K-atolička crkva jedina objavljuje nepogrešivu istinu;
Katolička je crkva prijeko potrebna za spas;
Katoličkoj je crkvi povjerena cijela riznica nebeskih dobara;
Katolička je crkva jedina prava nasljednica božanskog obećanja;
Katolička crkva jedina posjeduje Kristov duh;
Katoličkoj je crkvi jedinoj povjerena dužnost nepogrešiva poučavanja;
Katolička crkva jedina posjeduje potpunu i cijelu istinu.
Osamnaestog studenog 1965. objavilaje Katolička crkva, u dogmatičkoj konstituciji, svečano i
vrlo službeno:
da je začetnik Biblije Bog,
da je Biblija u svim dijelovima sveta,
da je Biblija u svim dijelovima stvorena pod utjecajem
Duha Svetog,
da sve ono što izjavljuju nadahnuti autori Biblije treba da
vrijedi kao da je to napisao Duh Sveti, i
da Biblija uči pouzdano, vjerno i bez pogresaka.
Kako bi tu ekskluzivnu imovinu mogli zastupati pred zajednicom od milijardu vjemika, upućuju
bogoslovi, ne obazirući se na saznanja svojih istraživanja Biblije, na evanđeliste, na apostolska
pisma i na čudnovati »prvo-bitni tekst« Svetog pisma.
Istini za volju
Međutim, — istini za volju! — ni jedan evanđelist nije bio Isusov suvremenik, a ni jedan
suvremenik nije napisao izvještaj o onome što je vidio svojim očima. Tek pošto je rimski car Tito
(39—81. n. e.) razorio 70. n. e. Jeruzalem, započeše zapisivanja o Isusu i njegovoj družbi. Prihvati li
se, međutim, da je Sin Božji umro 30. n. e., tada je Mar-ko, kao prvi biblijski autor, napisao svoje
evanđelje naj-manje 40 godina poslije Isusove smrti na križu. 0 tome dr Johannes Lehmann (2),
jedan od prevodilaca suvre-menog izdanja Biblije, kaže ovo: »Evanđelisti su tumači, a ne biografi;
oni nisu rasvijetlili ono štoje postalo mračno tijekom naraštaja, već su zamračili i ono što još bješe
jasno. Oni nisu pisali povijest, već su povijest stvarali. Nisu željeli izvještavati, nego ispravljati.«