Kalendar prikazanja

Bio sam u Lourdesu i Fatimi. Za svojih putovanja po kon-tinentima nisam propustio m jedno mjesto
prikazanja, ka-ko bih mogao kritički i pažljivo pregledati okolicu i povi-jest »čuda«. Međutim,
nikada nisam imao priliku da bu-dem nepristran sudionik nekog »iznenadnog« fenomena prikazanja
ili da razgovaram s nekom aktivnom vidovnja-kinjom ili aktivnim vidovnjakom. No, neprestano su
mi pristizali na pisaći stol aktualni izvještaji o djelovanju »Mame Rose«, koja se smatra
vidovnjakinjom. Je li mi se tu ukazivala mogućnost da zakrpam jednu rupu u svom znanju?
Dvadeset drugog ožujka 1974. posjetih zabačeno mje-stance San Damiano. Teško sam ga pronašao,
jer ni je-dan putokaz ne upućuje prema njemu. Ubrzo ustanovih da tu putokazi i nisu potrebni, jer
svatko koga upitate zna za posjed obitelji Quattrini, na kojem živi i djeluje Mama Rosa. (San
Damiano se nalazi južno od Piacenze, a Piacenza jugozapadno od Milana.) — Amo pristižu, kao i
ja, hodočasnici iz svih zemalja svijeta; to dokazuje parkiralište s automobilima svih marki i
registarskih tablica svih narodnosti.
Kroz prozor seljačke kuće dopire jednolično moljenje krunice: »Kojeg si, Djevice, po Duhu Svetom
začela — Kojeg si, Djevice, k Elizabeti nosila — Kojeg si, Djevice, rodila — Kojeg si, Djevice, u
hramu žrtvovala...«
Hodočasnici ritmički mrmljaju.
Južni je zid prekriven zavjetnim pločama (posvetni darovi za nekog sveca na prošteništu): »Marija
je pomogla! Izliječen od teške bolesti! Vječna hvala! Opet sam zdrav! Položio ispit!« Na
zahvalnicama su svi meni poznati jezici. Mama Rosa, zacijelo, izaziva čuda. Na pravom sam
mjestu...
Na željeznoj polici s nekoliko pregrada treperi dugačak niz crvenih uljanica. Iza nje su na stolu
dvije velike plas-tične boce s »čudnovatom vodom« iz San Damiana. Ona se dobiva besplatno, kod
Mame Rose se ništa ne prodaje. Devocionalija i suvenira ima u malobrojnim trgovinama u selu.
Na kamenu postolju iza žičane ograde, zatvoren kao neka rijetka životinja u zoološkom vrtu,
ustoličen je bijeli kip okrunjene Majke Božje, koja — okružena cvijećem — kao da poziva
kretnjom, dok je u objema rukama po jedna ruža. S njezine desne strane postoje klupe za moljenje,
iza kojih počinje »križm put«: u cijevi od plastične mase pri-kazuju figure Isusova stradanja. Tu i
pred kipom kleče na betonskom podu hodočasnici, lica okrenutih prema re-šetki.
Molim vas, htio bih razgovarati s Mamom Rosom Dočekala me neka seljanka s keceljom, a može joj
biti oko 50 godina. Sudeći prema snimkama koje sam vidio, mogla bi biti sestra Mame Rose.
Obratih joj se: »Excusa, signora...« Doputovao sam iz Švicarske kako bih Mami Rosi postavio
nekoliko pitanja. — »Ne! Ne!« To ne dolazi u obzir, Mama Rosa sada moli-ti. Neka, pričekat ću
nekoliko sati ili se vratiti sutra. Ja sam pisac i bavim se prikazanjima kakva je imala Mama Rosa...
Ljuta kao ris, ona poče uporno sipati riječi: Ne možete razgovarati s Mamom Rosom, ona je
bolesna, sada je ionako bolesna... Ostadoh uporan. Za djelić mi sekunde prođe kroz glavu misao da
bi, možda, trebalo da se poslužim s nekoliko novčanica lira, koje u Italiji, inače, otvaraju i najčvršće
zatvorena vrata. Odustadoh od toga, kako ne bih, možda, sve upropastio; ipak sam na čude-snom
mjestu. Međutim, nisam uspio.
Prije nego što sam došao ovamo, saznao sam već iz objavljenih djela (31) što se, navodno, dogodilo
u San Damianu i zbog čega je Mama Rosa postala magnet za one koji vjeruju u čudesa:
Kruška koja je cvala u jesen
Dvadeset devetog se rujna 1961. gospođa Rosa Quattrini grcila od boli na svom krevetu, a sutradan
je trebalo da joj u bolnici operiraju kilu. Gospođa Rosa je rodila troje djece pomoću carskog reza.
Najstariji je tada učio već u sjemeništu u Piacenzi, dok se o malima brinula tetka