Kalendar prikazanja

Suncano čudo iz Fatime
Lijevali su mlazovi kiše i vladale jadne prilike za pojavu Marije. No, iznenada se razderaše oblaci,
ukaza se ko-madić čista modra neba i zasja sunce, no nije zasljeplji-valo. Počelo je »sunčano čudo
iz Fatime«, a sve što spo-minjem nalazi se u spisima o tom velikom danu.
Sunce je počelo podrhtavati i njihati se. Izvodilo je nagle pokrete ulijevo i udesno i napokon se
počelo, poput divovskog ognjenog kotača, golemom brzinom vrtjeti oko sebe. Iz njega su izbijali
zeleni, crveni, plavi i Ijubi-časti slapovi boja i prelili cio kraj nestvarnim — da, tako piše —
nezemaljskim svjetlom. Vidjeli su to deseci tisuća očevidaca, koji su tvrdili da se sunce na nekoliko
minuta zaustavilo, kao da želi omogućiti Ijudima predah. Nakon toga se fantastični pokreti
nastaviše, a i golemi je vatro-met blještava svjetla opet započeo. Taj se spektakl, izja-
više promatrači, ne bi mogao opisati riječima. Poslije ponovnog zaustavljanja započe sunčani ples i
treći put, divan kao i dosada. To je sunčano čudo trajalo ukupno 12 minuta, a vidjelo se uokrug 40
km.
Usprkos početnu državnu otporu, Fatima je postala cilj hodočašća. Danas spada među
najpoznatija sveta mjesta na svijetu. Prvog i posljednjeg dana prikazanja, 13. svibnja i 13. listopada
svake godine, pretvara se u jedan velik vrt očekivanja. Tisuće i tisuće se nadaju pri-kazanju, čudu;
najradije bi, zacijelo, još jednom prisu-stvovali sunčanom čudu.
Imaju li djeca prednost kao primaoci prikazanja? Zbroj registriranih prikazanja pokazuje da su u 90
od 100 slučajeva djeca primaoci i prenosioci transcedentalnih fenomena.
Treba li iz tog objektivnog zaključka izvući indicij o tome da mladi za vrijeme pretpubertetskog i
pubertetskog razvoja stvaraju posebne moždane struje koje im olakša-vaju pristup nekoj drugoj sferi
svijesti (ili podsvijesti)? Ili im naivna radoznalost, povezana s nesputanom djecjom maštom,
omogućuje posebne dodire s astralnim svijetom?
Je li moguće da se u mozak nekog djeteta »projiciraju« prikazanja, koja se odande telepatijom —
dakle, načinom međuljudskog saobraćanja bez podražavanja pet osjetila, načinom koji znanost više
ne poriče — prenose u mozgove vršnjaka? Je li, uopće, prijeporno da se prikazanja ne mogu
objektivizirati, ni fotografirati, ni izmjeriti bilo kakvom aparaturom, ali se, ipak, događaju
subjektivno u »limbskom sustavu« (12) našeg mozga, u arhaičnom moždanom tkivu?
Ako oni koji se nalaze izvan svega toga ne mogu ob-jektivno kontrolirati vizije, odakle stižu onda
— preko
slikovitih prikazanja — riječi, naredbe, želje i konkretne upute?
Kako može, uopće, u dječjoj glavi nastati apsurdna pomisao da se neka nepoznata žena želi prozvati
»Tajan-stvenom ružom«? Posjećuju li prikaze patološki predispo-niranu, psihički osjetljivu djecu?
Ne vjerujem u to, jer se djeca, povezana s prikazanjima, opisuju kao potpuno nor-malni, zdravi i
obdareni svim obilježjima svoje dobi, ve-seli mali Ijudi. Ispitajmo, dakle, prikazanja koja su doživjela
djeca, djeca našeg vremena.
Četiri djevojčice s Calleje