vjesnik službeni - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

prvi je "susret" bio 24. lipnja, i bila je ova šestorka:
Ivanka, Mirjana, Milka, Vicka, Ivan Dragićević i
Ivan Ivanković. Drugoga dana, 25. lipnja, nije nazočila
Milka ni drugi Ivan, a uključila se Milkina
sestra Marija i Jakov Čolo. E sada: Vicka tvrdi da
je Ivan Dragićević "bio s nami i vidio sve što i mi" 2
toga drugog dana, a sam Ivan kategorički niječe
fra Zrinku Čuvalu 27. lipnja da je uopće bio nazočan
"ukazanju" toga drugog dana, i to niječe tri
puta. 3 Kojem ćemo iskazu vjerovati?
Zašto obljetnica 25. a ne 24. lipnja? Isti auktor
donosi vijest da je "Gospa" rekla "to vidiocima
mjesec dana prije prve godišnjice ukazanja, a
onda su oni to prenijeli župniku da oglasi vjernicima"
(MM, str. 17). To tako objavljuje i Vicka tek
1985. godine dodajući da je to bilo 1982. "jedno
mjesec (a možda i više) dana prija godišnjice". 4
Čudno je da te vijesti nema zapisane u Kronici
ukazanja u kojoj je inače njezin zapisničar i
tadašnji nezakoniti voditelj župe 5 fra Tomislav
Vlašić bilježio i neke najobičnije banalnosti, a tu
tako važnu "poruku" izostavio. Ili su sve to neke
naknadne pameti i dosjećivanja? Puno je vjerojatnija
ona prešutno dogovorna odluka koja se od
tada prepričava: stoljećima se u Podmilačju kod
Jajca slavi sv. Ivo 24. lipnja, pa nije red da se o taj
datum otima mlado Međugorje. Tako je sve pripisano
"Gospi" koja je, navodno prigodom prve
obljetnice, 1982., odredila 25. lipnja, a promulgirano
u Tisuću susreta tek 1985. godine. U svakom
slučaju tijekom vremena formirala se nova i stalna
šestorka.
Usput govoreći, prema Kronici ukazanja u
Međugorju i okolici oko 120 osoba tvrdilo je da
im se, između 1981. i 1985. godine, "ukazivala"
"Gospa", a nekima i Isus, i anđeli Božji. Možemo
sve te "vidjelice" i "vidioce" poimence nabrojiti
ako ustreba! Izabrana je dakle ova "šestorka".
Ž. Ivković u članku "Tajni dosje. Kako su udbaši
gušili Međugorje" (MM, str. 119-169) prenosi
mnoštvo udbaških neistina i kao da im vjeruje.
Glavna je informacija, čak od 17. studenoga
Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija
1987., šest godina nakon početka međugorskog
fenomena. Udbaški se informatori s terena samohvališu
do oblaka pred svojim naredbodavcima
iz metropole što su sve "uspjeli". Inače brojne laži
do laži. Nemoguće je sve te neistine ovdje opovrgnuti,
ali ne možemo propustiti priliku da to učinimo
s obzirom na one koje nam se čine upravo
groteskne.
Biskup Žanić - neprijatelj. Na općinskoj je
partijskoj konferenciji u Čitluku u kolovozu 1981.
"energično osuđeno i ponašanje dijela svećenika",
a imenito su prozvani "biskup Pavao Žanić, fra
Jozo Zovko te fra Ferdo Vlašić" (MM, str. 121).
Biskup se Žanić ovdje ubraja u neprijatelje države
zajedno s dvojicom franjevaca. Hoćemo li to prihvatiti?
Vrijedno je ovo zapamtiti, jer će poslije
novinar Ž. I. biskupa Žanića žigosati kao "suradnika"
Udbe!
Neistina druga: U spomenutom udbaškom
dokumentu, koji novinar prenosi kao otkriće,
stoji: "Tako je Žanić samo u toku 1986. godine 14
puta išao u Rim…" (MM, str. 127).
- To nije istina. Prema Liber intentionum, Knjizi
misnih nakana, koje je biskup Žanić savjesno i
uredno vodio, on je 1986. išao u Rim sedam puta,
i to: 24. siječnja, 22. travnja, 19. svibnja, 30. lipnja,
8. rujna, 27. listopada i 5. prosinca. 6 Može se i to
nekomu učiniti previše, ali opovrgavamo laži, pa
i u udbaškom dokumentu, koje su ovdje podvostručene,
a prenosi ih "Misterij Međugorja".
Neistina treća: U istom dokumentu udbaški
informatori pišu svojim nadređenima: "Da je
Žanić izgubio autoritet i kod svojih dijecezanskih
svećenika u svojoj biskupiji, vidi se i po tome što
je u avgustu ove godine [1987.] naredio promjenu
- premještaj za deset svećenika, a da nijedan
od njih ovu Žanićevu naredbu nije izvršio" (MM,
str. 127).
- To nije istina. U arhivu Ordinarijata postoje
kopije pisama "namjere" ili prijedlozi premještaja
u skladu s kanonom 1748: "Ako dobro duša ili
potreba ili korist Crkve traže da se župnik pre-
2 J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom u Međugorju, Jelsa, 1985., str. 22; Drugo izdanje, Međugorje, 1998., str. 135.
3 I. Sivrić, La face cachée, str. 214, 217, 220; J. Bouflet, Ces dix jours qui ont fait Medj', Tours, 2007., str. 51-53; M.
Corvaglia, Medjugorje e' tutto falso, Torino, 2007., str. 28-30.
4 J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom u Međugorju, Jelsa, 1985., str. 111; Drugo izdanje, Međugorje, 1998., str. 31.
5 T. Vlašić u pismu M. K., 15. 12. 1981. iz Međugorja piše: "Kako vidiš, nakon zatvaranja fra Joze Zovke, ja sam župnik
u Međugorju." Nije ni to bila istina. Tek na prijedlog provincijalne uprave od 19. srpnja 1982. biskup je Žanić 27. srpnja
imenovao fra Tomislava Pervana "župnim vikarom" u Međugorju, tj. župnikom, jer je do novoga Kodeksa župnik bio
samostan, voditelj župe zvao se "župni vikar", a kapelani su bili "duhovni pomoćnici". Nakon izlaska novoga Kodeksa 1983.
godine, pravna osoba kao što je samostan, ne može biti župnik, kan. 520,1.
6 Liber intentionum, od 1. I. 1982. do 7. IV. 1991.
Službeni vjesnik | br. 3 | 2011. | 341