vjesnik službeni - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija
kao da bih ga sam napustio, nego jer je utrnuo,
a ja u nekom smislu ostadoh zapušten i siroče." 30
Tu je misao ugradio i u predgovor Dnevnika putovanja
iz Carigrada u Poljsku: "Imam još samo
da dodam, da je u ovom talijanskom izvještaju o
mome putovanju zamijenjen naziv 'otac' nazivom
'opat' zbog promjene mog prijašnjega stanja, koje
ne zabacih od neke svoje lakoumne prevrtljivosti,
već se utrnulo samo od sebe, tako da sam se u
neku ruku pretvorio gotovo u sirotu i štićenika". 31
Njegov subrat otac Čavec zaključuje: "Time je rekao
sve što je za njega bila Družba Isusova." 32
Isusov učenik. Iako u svećeničkom talaru, nastavlja
živjeti u duhu Družbe u kojoj je proveo gotovo
50 godina. Godine 1784. misio je u jednom
samostanu sestara koje su mu dale neku relikviju
za njegovu s. Anicu. On joj šalje tu relikviju 26.
svibnja 1784. i piše joj: "To mi je poslala gospođa,
tako vi zovete la badessa, od ovega manastijera,
er ja svaki dan govorim misu u njihovoj crkvi i
ostavljam njima lemozinu za nje otar i spendze,
koje su imale privelike krocijeć nje, er ja slijedim,
kako je bilo u našemu redu, ništa ne uzimljajući
od Mise za mene." 33
Bolest i smrt. Nakon ukinuća Družbe otišao
je u Pariz gdje je proveo devet godina. Ne znamo
kojoj je biskupiji bio inkardiniran. Vratio se iz Pariza
1782. godine. Te se godine opet razbolio i u
bolesti iz Pariza sestri Anici, 2. lipnja 1782. piše:
"Neka Gospodin Bog učini sve što bude bolje za
njegovu slavu!" 34 U pismu sestri Anici, iz Pescije,
22. prosinca 1782. piše: "Statutum est hominibus
semel mori. Svi imamo hodit! Ovo nije nego jedan
čas, a vjekovito iza ovega. Sve je ostalo ništa!" 35
320 | Službeni vjesnik | br. 3 | 2011.
Dne 28. kolovoza 1786. piše sestri Anici: "i moli
Boga za mene, er sad imam potrebu veću nego igda
prije od njiegove pomoći. Moja se svrha približiva;
imam 76 godišta i ćutim slabos. S Bogom". 36
Posmrtne počasti. U Matici mrtvih župne crkve
sv. Marije Pedone ubilježeno je ovo: "1787., 15.
veljače. Vrlo poštovani svećenik don Josip Ruđer
Bošković, bivši isusovac, rodom Dubrovčanin,
primio je sv. sakrament posljednjega pomazanja,
nakon što su mu više puta pomogli pobuditi čine
vjere, ufanja, ljubavi i pokajanja, udijeljeno mu je
također odrješenje i blagoslov s potpunim oprostom,
koji se obično daje u trenutku smrti, preporučena
mu je duša Gospodinu Bogu s propisanim
molitvama sv. Crkve, umro je u ovoj 1787. godini
dana 13. veljače, u 11 sati, tj. jedan sat prije podne,
u dobi od sedamdeset i pet godina, devet mjeseci i
dva dana. Njegovu je tijelu priređen privatni sprovod
uvečer s dekretom mons. Generalnoga vikara,
a ja, nižepotpisani, pratio sam ga u kolegijatsku
i župnu crkvu sv. Marije Pedone, ondje je slavljen
svečani uficij s pjevanom misom Requiem za njegovu
dušu, ondje je bio pokopan, a svjedoči... Otac
Carlo Antonio Farina, pomoćnik". 37 Dakle, posve
privatan pokop. Ne zna mu se točno za grob.
U Dubrovniku je bilo vijećanje o postavljanju
njegove biste u Knežev dvor, ali nije dobio većinu
glasova. Grad mu se odužio Misom zadušnicom
21. svibnja 1787., a Grad mu je postavio veliku
mramornu ploču između sakristije i oltara sv.
Bernarda na zidu u katedrali, i nosi i ovaj religiozni
epitafsko-epigramski redak od svih 280 riječi:
"Svugdje se pokazivao revnim za kršćanske kreposti
i pravu vjeru." 38
30 I. Bošković, nav. čl., str. 289.
31 R. J. Bošković, Dnevnik putovanja iz Carigrada u Poljsku, Zagreb, 2006., str. 51.
32 B. Čavec, "Bošković kao isusovac", u: Obnovljeni život, 2/1988., str. 153-154.
33 I. Bošković, nav. čl., str. 289; B. Čavec, nav. čl., str. 153.
34 V. Radatović, nav.čl., str. 82; Dumo i njegov narod, 16-1973., str. 20.
35 Isto, str. 86.
36 Isto, str. 88.
37 A. Anić, "Život i rad Rugjera Josipa Boškovića", u: Spomenica, 1911., str. 13-14. Ovdje prenosimo iz preslika izvornika:
"Mille settecento ottanta sette, lì quindeci febraro. Il molto reverendo sacerdote don Giuseppe Rugero Boscovich, Exgesuita,
nativo di Ragusa, ricevuto il santo sacramento dell'estrema unzione, suggeritigli più volte gli atti di fede, speranza, carità
e pentimento, datagli pure l'assoluzione e la benedizione coll'indulgenza plenaria, solita darsi in articolo di morte,
raccomandata la di lui anima al Signore Iddio colle preci prescritte dalla santa Chiesa, morì in questo'anno mille settecento
ottanta sette, il giorno tredeci di Febraro, all'ore undeci, cioè un'ora prima del mezzo giorno, in età d'anni settanta cinque,
mesi nove e giorni due. Al di lui cadavere si è fatto il funerale privato alla sera con decreto di mons. Vicario Generale, ed
è stato accompagnato da me sottoscritto alla chiesa collegiale e parochiale di s. Maria Pedone, e celebrato officio solenne
con messa cantata da Requiem in suffragio della di lui anima, è stato ivi sepolto. In fede... Padre Carlo Antonio Farina,
Coadiutore in S. Maria Pedone". Vidi skraćen prijevod u M. Vanino, "Ruđer Josip Bošković", u: Život, 6/1937., str. 255.
38 Hrvatski prijevod cijeloga epitafa u: Religioni et bonis artibus, Dubrovnik, 1996., str. 179: "Ubique animum
christianarum virtutum veraeque religionis studiosum praesetulit".