vjesnik službeni - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

polagati račune. Kuda je njezina fantazija vodila,
tuda je bezglavo posrtala, dok nije posve posrnula,
u bezizlaznu provaliju. Prezrela je roditeljsku
ljubav, brigu, nadu, vjeru, opravdana očekivanja.
I umjesto da podigne diplomu onoga četvrtka,
ona je podignula ruku na sebe. Prekinula vrpcu
života. Nije pustila ni da se film počne odmotavati,
napustila je životnu dvoranu i završila u sjeni
smrtnoj. Promašena šansa. Propala egzistencija.
Propala sloboda. Propala disciplina. Propalo
stvaralaštvo.
Primjer iz Isusove prispodobe
Gospodin je Isus ispričao malo drukčiju prispodobu,
muški primjer (Lk 15,11-32). U njegovoj
je paraboli onaj mlađi izgubljeni sin prošao teške
životne kaldrme i doživio happy end - sretan svršetak.
Hoće mladić slobodu. Mlađi je sin oholo zalupio
očevim vratima i odlutao u svjetsku slobodu
tražeći oblakodere sreće. Očeve je dukate samo
raskošno trošio i nakon sedam godina našao se
pred životnim bedemom. Ni makac dalje. Do jučer
na njemu karirane košulje, kamgarna odijela,
leptir-kravate, raznobojne cipele, šeširi, prstenja,
sandale. Rasipno razdavao i neuračunljivo častio
druge, muške - ženske, sve po redu i bez ikakva
reda.
Neubrojivo je računao da se toj životnoj česmi
ne će nikada zavrnuti slavina, uvjeren:
da je život dan samo zato da se čovjek naigra,
najede, napije, naužije strasti, navalja, naspava i
naodmara od toga tovljenja i trošenja požuda:
bez ikakva ozbiljna umnog rada;
da ututanj protrati dan, godinu, egzistenciju;
da smrska sve svoje naravne sposobnosti: vid,
sluh, govor, pokret, hod, želju, misao: bez razumna
uposlenja osjetila i organa, tjelesnih i duševnih;
da ispuni svoj razuzdani spolni nagon sam sa
sobom, sa ženskima, s muškima; pojedinačno,
kolektivno: s puno raznovrsnih užitaka, a bez
ikakvih ljudskih zadataka;
da je uvjeren kako je život neka neodgonetiva
činjenica, čudesna datost ni od koga darovana, da
ni pred kim nema nikakve odgovornosti, da se ni
pred koga ne mora stati i račune polagati, nikomu
podnositi zapisnike i izvješća.
Mladić ne želi nikakvu poslušnost, ni disciplinu.
Mislio je on i ponašao se kao da je:
život anonimno povjerenje bez ikakva provjeravanja,
Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija
puki dar bez ikakva uzdarja,
slučajna poruka bez ikakva odgovora,
krčma bez računa,
kredit bez kamata;
trgovina bez inventure. Gdje to ima, mlađi
sine, sebi dušmanine!?
Kad tamo, nastupila "ljuta glad" u onoj "dalekoj
zemlji". Ljuta glad = daleka zemlja, pa to je
nespojivo! Nitko joj se nije nadao, toj gladi. Ovo
"svoje", koje mu je otac darovao, on je neodgovorno
i besavjesno raspikućio. Nema oca da mu
i dalje besplatno daje. Tek sada kada ga je život
počeo moriti glađu i žeđu, uviđa da bi i on morao
nešto privrijediti.
Dolazi do spoznaje da je glava zato da se njome
misli;
da su ruke zato da se njima miče i radi;
da je sav život samo nečiji d a r na koji on mora
uzvratiti svojim r a d om;
da je život nečiji tihi, nečujni, tajni, mudri govor
na koji mora dati nekakav svoj svjesni, savjesni
i sinovski odgovor. Dolazi do normalna zaključka:
ako mi ljudi stalno tražimo račune jedni
od drugih, kako to da Onaj koji je nastvarao ovoliki
svijet i ljude na svijetu, ne će jednoga dana
zatražiti račun od svakoga od nas!
Rasipnik, koji je prolupao do daske, stao tražiti
doručak, ručak i večeru po kontejnerima. Ali
nigdje ni kore kruha ni čaše vode. Svaka životinja
cio dan traži hranu, ne razlikuje što je i čije je što.
Niti osjeća grižnju savjesti što nanosi drugomu
štetu. A samo čovjek živi od rada svojih ruku. Do
hrane se dolazi zaposlenjem, rađom a ne krađom.
A nigdje posla ni za lijeka.
Dopao do svinjca, do svinjskih mahuna, ali
nema mu ih tko dati.
Zakon trbuha. Jest mlađi sin živio razvratno,
doživio katastrofu, ispraznio mu se trbuh, tjelesni
život, ali, evo, ne pada mu na pamet da se ubije,
da završi svoju egzistenciju. Hrabar dečko! Želio
bi i dalje živjeti, ako ne može onim nekadašnjim
standardom, barem životariti, životinjariti.
Pomalo se osvješćuje. Budi se iz mrtvila. Prelazi
životni put od sina do najamnika. Dojučerašnja
egzistencijalna budaletina počinje se stupnjevno
opamećivati, osvješćivati, dozivati. Sve počinje od
trbuha, od žlijezda, od želučanih sokova. Do sada
mu je trbuh bio njegovo malo božanstvo. Sada
mu otkazao taj mali bog. Ogladnio, a nema što
pojesti. Ožednio, a ne može se samo vode napiti.
Nema je za čim ni piti. Ne može ništa zaraditi.
Tuđe je raspiskao, a svoga nema ništa. On bi radio
Službeni vjesnik | br. 3 | 2011. | 313