vjesnik službeni - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija
Nije nam drago, jer nije zdravo, ni ono što se
umanjuje ni ono što se umnaža i pojačava. Ono
što se umanjuje, to nam nimalo ne godi; a ono
što se povećava, to nam uvelike škodi. To je tjelesno
ustrojstvo i raspadanje, bez obzira koliko mi
nadoknađivali raznim umjetnim i neprirodnim
aparatima: naočalama, naušalama, zubalima, pacemakerima,
raznim pomatama, prašinom i tekućinom.
Ograničeni smo ne samo kao pojedinci, nego
kao društvo. Da te ne mučim pričom o društvenoj
recesiji i remisiji novca: kako se jednima
smanjuje penzija, tako se drugima povećavaju kamate
na kredite, i to u francima, do obiteljskoga i
društvenoga bankrota, a svima se nezaustavljivo
povećava opća depresija i duha i tijela. Sveopća
nezaposlenost, stalna nesigurnost, ekonomske
prijevare i pljačke, bankarske malverzacije, političke
manipulacije, stalno bogaćenje bogatih, a
siromašenje siromašnih.
A u nama nema jače i dublje težnje od nadilaženja
ovoga ograničena vremena i prostora. Željeli
bismo živjeti zauvijek, i to čili, zdravi i mladi,
svu vječnost. A upravo nas sve smeta - bolesti,
starost, umori, neuspjesi, da ne živimo ni čili, ni
zdravi, ni mladi, ni na ovome svijetu. A pogotovo
nam je patnja i konačna smrt - jednom riječju
križ - potpuna zapreka da se protegnemo mišlju,
riječju, željom i djelom u vječnost.
Vjernik i nevjernik. Pred ovakvom prekarnom,
nesigurnom, nestalnom, prolaznom,
ograničenom situacijom u ovome svijetu ljudi
zauzimaju dva stava: jedni, vjernici, oslanjaju se
ne samo na svoj razum, svijest i savjest nego i na
vjeru u Boga i Božji plan s čovjekom i na ovom i
na drugom svijetu; razlikuju dobro od zla i ravnaju
se tako da dobrim metodama postižu dobro,
a pobjeđuju zlo. A drugi, nevjernici, oslanjaju se
samo na razum prožet tjelesnim strastima, bez
ikakve vjere u zagrobni život.
Vjernik kaže: kao što postoji ovako nestalno i
vremenito biće, tako postoji stalno i vječno Biće
koje zovemo Bogom. Kao što postoji ovo biće
ograničeno moću i pameću, voljom i tijelom,
tako postoji Bog bezgraničan pameću i voljom,
slobodom i moću. Ovo ograničeno biće ovisno
je o onom Bezgraničnom, Svemoćnom. Ne samo
ovisno, nego mu je životno odgovorno, vječno
odgovorno. Bezgranični Bog zadao nam je zadaću,
mučnu zadaću, da je izradimo u ovom vremenu
i prostoru. Treba tu domaću zadaću pisati
po nekom moralnom pravopisu, po Deset Božjih
306 | Službeni vjesnik | br. 3 | 2011.
zapovijedi, po zdravorazumskoj abecedi i gramatici,
nazivajući dobro dobrim, a zlo zlim; istinu
istinom, a neistinu neistinom.
Nevjernik kaže: izvan ovoga svijeta nema
drugoga svijeta; izvan ove kože nema nikakvih
drugih bića; izvan ovoga vremena, nema uopće
vječnosti, ni u mašti. Sve je drugo zrakoprazni
prostor. Postoji čovjek samo od rođenja do smrti.
Zato se on ravna po drugim pravilima, kao da
Boga nema, tj. po bezbožnim pravilima, bez Deset
Božjih zapovijedi, barem u praksi. Ako čovjek
nije odgovoran pred Bogom, pred kim bi trebao
biti odgovoran? Ni pred kim. Nakon smrti nema
ni života, ni sreće, ni raja, ni pakla, ni duše, ni
Boga. Zato je sve dopušteno. Tako, ne postoji
čovjek od začeća, nego od rođenja. Jer prva dva
mjeseca nakon začeća može ga se ubiti a da se
nikomu ne odgovara. Ako majka čedo umori,
nije čedomorka, nego slobodna žena, nikomu ne
odgovara ni u vremenu ni u vječnosti. Ne postoji
Šesta i Deveta Božja zapovijed koje reguliraju
ljudski spolni život. Čovjek se ravna po grješnim
strastima, po slijepim pohotama.
Sveti Pavao govori svomu učeniku Timoteju:
"Bij boj plemeniti, imajući vjeru i dobru savjest,
koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere"
(1 Tim 1,19). To znači da postoji vjera u teoriji i
vjera u praksi. Postoji nevjera u teoriji i nevjera u
praksi. Ima slučajeva da je čovjek odbacio vjeru
u praksi i doživio pravi brodolom, živi mrtvac,
hoda - samo što nije pokopan!
Trpljenje. Najveći test našega života i naše vjere,
i naše savjesti, jest križ, patnja, bolest, smrt.
Bio je jedan vrstan majstor, zidar. Zidao crkve,
osobito majstor u zidanju tornjeva. Tako je
podigao jedan toranj nebu pod oblake. Kad je
završio posao, zaželio je da njegov desetgodišnji
sin, jedinac, dođe na vrh tornja k njemu, da
vidi što mu ćaća radi, da pobudi u njemu želju
da i on gradi crkvene tornjeve. Izišao mali na toranj,
ostao i s tatom se divio visini i crkve i tornja.
Kad se mali vraćao s tornja, nekako mu se noga
oklizne i on s 40 metara padne na zemlju: mrtav,
razumije se. Siđe mu otac. Uzme ga i pokopa. I
od toga dana otac prekine svaku vezu s Bogom,
s Crkvom, sa svećenstvom, s vjerom i molitvom.
Nikada više nije sazidao nijedne crkve, nijednoga
tornja. Nikada nije stupio nogom u crkvu, ni prekrižio
se, ni Boga zazvao. "Ja Bogu podigao toranj,
a on ubio moga sina!" tako bi bogohulno govorio.
Nije sebi prigovarao ludost zašto je zvao 10-godišnjega
sina na 40 metara visine, da se omakne