vjesnik službeni - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

Ograničena bića. Mi se ljudi osjećamo i
doživljavamo kao ograničena bića.
Ograničeni smo vremenom: rođeni u svojoj
prvoj godini, umiremo u svojoj posljednjoj godini,
bez obzira bila ona 20. ili 69. Godine su naše
odbrojene: "Zbroj naše dobi sedamdeset je godina,
ako smo snažni, i osamdeset; a većina od njih
muka je i ništavost: jer prolaze brzo i mi letimo
odavle" (Ps 90,10). Čovjek je lahor, cvjetić, dašak,
danas ga ima, sutra nema. Nestalni smo, nesigurni,
nismo se pravo ni pojavili, a već smo istrošeni
i iščezli.
Ograničeni smo prostorom: krećemo se na
nogama po suhoj zemlji, pet kilometara na sat.
Drugim prometalima malo brže, ali zato i puno
opasnije po život. Ne možemo plivati ko ribe u
moru, ni letjeti ko ptice u zraku. I nakon što smo
malo išli ili trčali po zemlji, odlazimo u zemlju.
Nestajemo s ovoga prostora. Kao da nismo nikada
ni postojali.
Ograničeni smo voljom: ne možemo učiniti
što hoćemo ni postići što odlučimo; "ta ne činim
ono što bih htio, nego što mrzim - to činim" (Rim
7,15). A ono što bismo trebali činiti, to ne radimo,
pa se ljutimo, živciramo, kajemo i pomirujemo.
Ograničeni smo pameću: niti možemo naučiti
što bismo htjeli, niti možemo zapamtiti što
bi trebalo, niti se možemo sjetiti kada nam nešto
zatreba, pogotovo na ispitu, niti možemo uopće
razumjeti koji je smisao života, pogotovo patničkoga
života.
Ograničeni smo u pravu: nismo mi vlasnici ni
svoje pameti ni svoje slobode ni svoga tijela, pa
tako ni svojih roditelja ni svoje djece. Ne možemo
se ni roditi ni umrijeti kada mi hoćemo, nego kad
se dogodi. Netko drugi nama upravlja kao gos-
Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija
BISKUPOVE HOMILIJE
U Mostaru u katedrali na Križevo, 14. rujna 2011.
Smisao križa ili patnje
podar, vlasnik, pa ili mi to priznali ili ne priznali.
Prihvatili ili ne prihvatili. To znači da smo životno
ugroženi, u nesigurnu smo stanju. Sva nam se
prava u hipu mogu oduzeti, ne znamo ni kako ni
od koga, i nitko kriv. Samo nas nema.
Ograničeni smo u zdravlju, duševnom i tjelesnom.
Nitko ne može sebi dati zdravlja koliko želi
niti ga drugi može dati. A kada se počne osipati
i truniti, nikako ga zaustaviti prije smrti. Otiđi
na Bijeli Brijeg, porazgovori s bolesnicima pa ćeš
čuti kako smo jadni. Bez obzira odakle dolazila
patnja, činjenica je u našem životu, kada prevalimo
pedesetu godinu, a i prije, da primjećujemo
na sebi sustavne fizičke promjene na gore, i to
smanjuju nam se potrebni vitamini, a povećava
nam se šećer u krvi;
usporilo nam se disanje, makar se i ne uspinjali
pješke uza stranu, a učestalo znojenje, osobito
po noći…;
što nam se ubrzanije gubi očinji vid, to nam
više raste očinji tlak - ne bismo željeli ni jedno ni
drugo;
kako nam se više umanjuje ušni sluh, tako se
povećava ušni šum do zaglušnosti - škodi nam
i jedno i drugo, i to još neugodnije od očinjega
vida i tlaka;
koža nam se smežurava po rukama, a prostata
raste i iziskuje češće operacije i kemoterapije;
kako nam ispadaju izglodani zubi, tako nam
po crijevima bujaju polipi koji se hrane željezom
iz krvi i ne odstranjuju se bez kirurškoga zahvata
-
a kad se utroba rastvori, onda se primijete i
druga oštećenja: na gušterači, jetri, dvanaestniku,
u želudcu, u žuči itd.; više puta: samo otvori i zatvori.
Službeni vjesnik | br. 3 | 2011. | 305