Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

Ne vjerujem da Pavao nije imao nekakvu tešku krastu
zbog koje je zaudarao na 100 metara. To je bila užasna kušnja
za njih, za bolničarke. Tko će njegovati i previjati onakva pacijenta?
A apostol Doctor gentium! (1 Tim 2,7). Neka doktor
izliječi samoga sebe, a ne onoga hromoga od rođenja u Listri,
ili uskrisi onoga Eutiha u Troadi (Dj 20,9), misle ljudi. Možda
ove hipoteze uopće nisu točne.
Sasvim je moguće da je Pavao bio bolestan na očima. Možda
su mu ostali neki znakovi i posljedice od onoga silnoga
božanskoga dugog reflektora što ga je doživio pred damašćanskim
vratima. On sam piše istim Galaćanima u istom
kontekstu: “Svjedočim vam, doista: kad bi bilo moguće, oči
biste svoje bili iskopali i dali mi ih” (Gal 4,15). Možda su u
pitanju bile stvarno oči, dok ih tako spominje. Ili je ovo samo
izraz od milja, od dragosti: kad netko nekoga voli, onda bi
mu i oko dao! Ali iz Poslanice Galaćanima još se na jednome
mjestu može zaključiti da Pavao nije najbolje stajao s očima:
“Gledajte kolikim vam slovima pišem svojom rukom” (Gal
6,11). Čovjek ne vidi ili jedva štogod vidi, i piše velikim slovima
trošeći pergamenu, da bi bar malo vidio svoga rukopisa i
potpisa. Sasvim je, dakle, bilo moguće da ga je zahvatila neka
vrsta očnih bolesti. Čini se da bi čovjek radije bio bolestan na
bilo kojem drugom organu od njih šest tisuća i toliko, negoli
na očima. Bog uvijek dodaje nove, veće i jače kušnje onomu
tko je izdržao prvu navalu. Nitko toliko zahtjevan kao - Bog.
“Ja ću mu pokazati...”, Isus priprijeti, a Pavao se prisjeti. Kakvo
mu je god bilo zdravlje, Pavao životom pokazuje da nema
umora ni u putovanju, ni pisanju, ni propovijedanju.
Uvjerljivo mi je tumačenje onih koji drže da je taj “sotonin
ostan” neka vrsta zapreke Pavlovu apostolatu. 50 Pavao bi bio
previše ljudski kad bi mislio samo na svoju osobnu bolest ili
50 S. Lyonnet, “Virtus in infirmitate perficitur”, u: Dieci meditazioni su
San Paolo, str. 19-21.
97