Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

Sasvim je moguće da je to bila neka dosadna azijska malarija,
49 koja je inače bila česta pojava, uzrokovana samom
klimom, a ne samo komarcima. I malo koga nije progonila.
Tà, je li od nje umro i nepobjedivi Aleksandar?
Vjerojatno su bili i ožiljci kamenovanja? “Od Židova
primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam
bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu
noć i dan proveo sam u bezdanu” (2 Kor 11,24-25). Gdje
je god došao, na nj se sručila grudina kamenja. I to od njegovih
izabranih Židova, koje je uvijek najprije pohodio, pozdravio,
predstavio se i propovijedao im. I uvijek ih je mogao
razumjeti jer je i sam nekoć bio takav, samo ih nije mogao
razumjeti da se ne obraćaju, kao što se i sam obratio.
Nema sumnje da se radilo o nekoj vrlo gruboj i gadnoj
tjelesnoj bolesti, koju se stidio i spomenuti, jer piše: Svoju
kušnju - moje tijelo. Znači da im je njegovo tijelo bilo zaista
velika kušnja, koju oni nisu odbacili, prezreli, pljunuli, doslovno
stoji. Zašto? Pretpostavimo da je Pavao imao epilepsiju,
kao što mnogi kažu, ali nikako da dokažu: Počne svetu liturgiju
pa se zakotura niz crkvu... Stane propovijedati pa se nađe
na podu i zapjeni pred oltarom od padavice. Kako se u takvoj
situaciji vjernici ne će začuditi i sablažnjavati? Ako propovijeda
o Bogu, zašto mu taj Bog ne pomogne? - pitali bi se
vjernici. I Pavlu to padne napamet, ali mora šutjeti. Kažu da
su značajne osobe u povijesti bolovale od te teške i neizlječive
epilepsije: Julije Cezar, Oliver Cromwel, Napoleon... I nikada
ne znaš kada će buknuti.
Nije govor o nečistim napastima. Radi se o nečemu što do sada nisu zapazili
Korinćani i on im to u svojoj ispovijesti daje na znanje. Vjerojatno
da je to neka osoba ili grupa koja se potaknuta od Sotone protivi širenju
evanđelja”, Pavao - Apostol naroda, str. 25.
49 S. Légasse, Paolo apostolo, biografia critica, Rim, 1994., str. 48.
96