Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

Pavao, propovjednik i apostol, učitelj naroda u vjeri i istini
(1 Tim 2,7), u svome luku apostolskoga hoda i života posjetio
je sva ta tri brežuljka, i o svakome iznio svoj osvrt i sud. 47
Posjetio je grčku Akropolu, gdje je na njezinoj zapadnoj
strani na Areopagu održao glasoviti govor, kad je nazvan
“Čavkom”, i kada je samo nekoliko osoba pošlo za njim: Dionizije,
Damara i još dvoje-troje čeljadi, kako nam događaj
opisuje sv. Luka (Dj 17,16-34). I Pavao spominje taj isti boravak
i neuspjeh u Ateni, odakle je Solunjanima poslao učenika
Timoteja (1 Sol 3,1). On iz Atene nije bio kamenjem potjeran,
kao iz nekih drugih gradova, nego je bio cinično ignoriran,
što ga je kudikamo dublje zaboljelo i pogodilo od bilo kakva
kucimanja. Jer, nakon što “napusti Pavao Atenu” (Dj 18,1),
nije se više nikada u nju vratio, niti Atenu spomenuo, niti
Atenjanima ikada čestitao Uskrs - Anastasis, niti ikada ikoga
ostavio u Ateni ili u nju koga poslao, niti od njih tražio
kršćanskoga karitasa za druge Crkve, niti ga njima skupljao
i slao. Jednostavno ta je “mudra” Atena umrla “Čavki”, i “Čavka”
Ateni! Pravi fiasco! Fallimento!
Bog je tako providnosno uredio da je Pavao došao u Rim.
U određenom trenutku prizvao je na cara. Caesarem appello.
Na cara si prizvao, k caru ćeš i ići (Dj 25,12). Nemoguće je da
nije posjetio rimski i jupiterski Kapitol. Tà, je li iz njegove blizine
jasno napisao i Kološanima (2,10) i vaskoliku svijetu da
je Krist glava svakoga vrhovništva i vlasti, a ne rimski bogovi
i carevi, pa koliko se god oni smatrali gospodarima i vlasnicima
ovoga svijeta! U Rimu je proboravio više godina, možda
ga je osvojio više svojom patnjom i zatvorom negoli propovijedanjem.
Mislio je: ako Rim postane kršćanski, onda će i
cijelo Rimsko Carstvo postati kršćansko. Nije se prevario.
Posjetio je, naravno, svaki put kad bi došao u Jeruzalem, i
brežuljak Kalvariju, iz koje je crpio svu sočnu teologiju o kri-
47 “Sveti Pavao ambasador Kristov”, u: Vrhbosnensia, 2/2002., str. 393-
397.
93