Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

90
Zaključimo
Za poslušnost kažemo da je odreknuće od vlastitoga “ja”.
Za siromaštvo kažemo da je odreknuće “od svijeta” u najširem
smislu riječi, svijeta koji nas okružuje i u kojem živimo,
mičemo se i jesmo.
Za čistoću moramo kazati da je to također odreknuće uže,
ali jače: treba se odreći vlastitoga “tijela”, vlastite muške ili
ženske strastvene naravi, vlastitoga prava na bračno stanje:
na ženu, odnosno na muža, na djecu... Ako imamo u vidu da
je čovjek na ovome svijetu u prvome redu zato da sebe izgradi
i sebe spasi, onda izabrani celibat ima prednost pred ženidbom
za one koji su na bezbračnost pozvani Božjim zovom.
Ako mladić ne osjeća unutarnji poziv na svećenički celibat i
ne živi u uvjerenju da to može opsluživati, Latinska ga Crkva
ne prima u svoje svećeničke redove. Ako netko osjeća da ima
svećeničko zvanje i da ima i bračno stanje, postoji mogućnost
u Grčkokatoličkoj Crkvi. Razumije se, tu je, kao i u Pravoslavnoj
Crkvi, ženidba samo prije svećeničkog ređenja.
Zvanje je posebna milost koja se raspoznaje, prihvaća i valja
je njegovati. Zato je toliko puta neumjesno o tome uopće i
raspravljati. Komu je dano, taj zna; hoće i može prihvatiti takav
status. Kao što je suvišno da neki mladić obrazlaže zašto
je zavolio jednu jedinu djevojku s kojom se želi oženiti, a ne
milijun drugih.
To upravo znači ona Isusova rečenica: Nije svima dano da
razumiju. Komu je dano, taj razumije. I ne treba u to drugoga
uvjeravati nego to životno i autentično svjedočiti.
Smatram li, dakle, celibat kao dar i povlasticu ili kao teret
i besmislicu?