Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

snagom Gospodina našega Isusa, neka se takav preda Sotoni
na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa”
(1 Kor 5,1-5).
Apostol govori o grijehu koji ga je neobično šokirao. Još ga
je više šokiralo to što to nije na isti način zdrmalo i Korinćane,
koji su prihvatili abnormalnu situaciju kao normalnu da
jedan kršćanin ima svoju pomajku ili maćehu za svoju vlastitu
ženu. Pa to nemaju ni pogani! Kršćani Korinćani s time se
pomirili, tolerantni, šute, umjesto da nariču, da viču i plaču
kao za mrtvacem. Kao što bismo morali biti neizmjerno zadivljeni
svetošću u svojoj sredini, tako moramo biti neizmjerno
potreseni gadilukom nečistoće u sebi i oko sebe. Pavao se
do te mjere sablaznio i raspalio da je toga javnoga grješnika
predao, izručio, sotoni, jer je Crkva domena Božja, prostor
svetosti. Vrati, za trenutak da se opameti, toga prilagođena
grješnika k vragu! Ali ni ta strahovita kazna, izopćenja ili
prokletstva, nije osvetnička, vindikativna. To je bilo zato da
ponizi i dozove grješnika. To je zato da mu se iskorijeni tjelesna
naslada da bi mu se osigurala vječna nagrada spasenja.
Nije to bilo da ga se uništi, nego da ga se probudi. To je bilo
sa svom žalošću učinjeno.
Slično će Pavao reći i na drugim mjestima: “A bludnost i
svaka nečistoća ili pohlepa neka se i ne spominje među vama,
kako dolikuje svetima. Ni prostota, ni ludorija, ni dvosmislica,
što se ne priliči, nego radije zahvaljivanje. Jer dobro znajte
ovo nijedan bludnik, ili bestidnik, ili pohlepnik - taj idolopoklonik
- nema baštine u kraljevstvu Kristovu i Božjemu... jer
što potajno čine, sramota je i govoriti...” (Ef 5,3-12).
Ili u drugoj poslanici: “Umrtvite dakle udove svoje zemaljske,
bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu - to
idolopoklonstvo!” (Kol 3,5).
U 7. poglavlju Prve Korinćanima Pavao rješava neke ženidbene
probleme: Željeli bismo vidjeti što on donosi kao svoj
savjet ili preporuku, a što donosi kao Gospodnju zapovijed.
81