Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

znati pjevaju li ti tvoji kršćani Psalme po jeruzalemskom ili
po betlehemskom izdanju Kantuala. 34
I što mislite je li Pavao pristao?
Ja mislim da nije, koliko ga ja znam! - reći će neki učitelj.
E jest! Eto koliko ga poznaš!
“Nato Pavao uze one ljude, sutradan se s njima zajedno
posveti, uđe u Hram, oglasi svršetak dana posvećenja nakon
kojih će se za svakoga od njih prinijeti prinos” (Dj 21,26). Bila
je to kušnja ravna svima dotadašnjima. Sve ili ništa! Ali Pavao
je spasio sve, jedinstvo Crkve, a nije izgubio ništa. Pavao je
mogao u ime svoje savjesti odbiti taj prijedlog jeruzalemskih
auktoriteta, braće, stupova. Ali nije se oslanjao na svoju savjest,
jer je znao da ona nije zadnji sudac. Posljednji je sudac
Bog. Znao je Pavao da je u ime svoje savjesti progonio Boga.
Zato je i mogao napisati: “Doista, ničega sebi nisam svjestan,
no time nisam opravdan. Moj je sudac Gospodin” (1 Kor 4,4).
Pavao podvrgava svoju savjest ne samo Bogu, nego i Jeruzalemskoj
Crkvi. Odriče se svojih prava i prihvaća njezina. A
mogao je Pavao napraviti strašan raskol u prvim početcima, i
to u ime svoje “apostolske savjesti”. I imao je nekakve podloge
i prava on, a ne jeruzalemski poglavari s Jakovom na čelu.
Ali on ne želi rascjep, on žudi za jedinstvom. Pa ako treba i
savjest žrtvovati Crkvi. Crkva - Ecclesia ili Ekklesia veća je i
od Pavlove savjesti. A Bog je veći i od Crkve. To je Pavao. I to
mu je bio jedan od najžešćih križeva na svim njegovim putovanjima.
On toga nije očekivao. Ali bio je spreman na svaku
vrstu svjedočenja i patnje za Krista kako ga propovijeda
Apostolski zbor. Nije Pavla toliko koštala materijalna strana,
velim, koliko je platio za onu četvoricu, i za sebe, nego koliko
je patio na onoj duhovnoj strani. Ali ni to mu nije naškodilo,
jer je smatrao da je sve to samo vanjski znak, pa da se ljudi
ne bi zbog njega sablažnjavali, neka bude! Pavle, svaka ti čast!
34 Ondje, str. 405.
67