Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

je jedinstvo Isus svoju krv prolio, umro i uskrsnuo u potpunu
posluhu projektu Oca svoga. Pavao će reći: “Doista, kao što
neposluhom jednoga čovjeka mnogi postadoše grešnici, tako
će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici” (Rim 5,19).
Prvo je razjedinjenje grješnika u Adamu, a drugo je sjedinjenje
pravednika u Isusu. Stoga, svećenik će umne i ćudoredne
darove, tjelesne i ljudske sposobnosti, osobito moralnu
savjest staviti u službu Crkve Božje nastojeći svuda i svagda,
govorom i tvorom, nošnjom i ponašanjem, riječju i djelom
oko njezina puna i cjelovita jedinstva u vjeri, bogoštovlju i
upravi. To pravo jedinstvo pravo osjećam kad mi je Crkva
lionska, indijska, irkutska tako blizu kao što mi je blizu moja
mostarska ili varaždinska, a sve ove okupljene oko stožera ili
na kamenu - Petru naših dana.
Pavao spominje riječ Crkva, na grčkom ekklesia, barem
šezdeset puta. Piše Crkvi Božjoj koja je u Korintu (1 Kor 1,2).
Mi kažemo: Crkva u Hrvata. A gdje ti je ono “Božja”? Pavao
je došao do toga pojma “u Korintu”, gledajući Rimsko Carstvo,
koje je imalo svoje strateške kolonije: skupine građana,
obično veterana, koje su bile povezane cestama s drugim kolonijama,
a u svima se govorilo latinskim jezikom, opsluživao
rimski zakon, nosilo se alla romana, nadijevala se imena
rimska, i suci i gradonačelnici imali su rimske naslove, čuvali
se rimski običaji i pozdravi. U svakoj rimskoj koloniji, makar
bila opkoljena barbarima, bio je mali Rim. Puno jedinstvo.
Kaže Pavao: Tako je i s Crkvom Božjom. Što je ono što karakterizira
Crkvu? Otac, Sin, Duh Sveti; vjera, nada, ljubav;
zapovijedi i moral; Sveto Pismo i sakramenti, apostoli, te braća,
vjernici, sveti. I to mora biti u svakoj koloniji ili naseobini
istaknuto, jedinstveno, ne kohortom vojske, nego kohezijom
ljubavi!
Jedna od najljepših i najrazrađenijih Pavlovih slika Crkve
kao jedinstva jest ljudsko tijelo. “Jer kao što u jednom tijelu
imamo mnogo udova, a nemaju svi isto djelovanje, tako smo
224