Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

Najmanji kršćanin
Opet nekoliko godina kasnije, oko 62., piše iz Rima Efežanima:
“Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost:
poganima biti blagovjesnikom neistraživoga bogatstva
Kristova...” (Ef 3,8). Pod “svetima” razumiju se kršćani, koji
su opremljeni svetim sakramentima i djelatnim milostima,
a on sebe smatra posljednjim, najmanjim među kršćanima.
To je pravo mjesto. Ne misli na sebe kao apostola, čak ni kao
posljednjega apostola, nego kao na posljednjega nedostojnoga
među kršćanima. Ja nisam uopće zavrijedio da se nalazim
među ovima koji su pozvani na kršćansku svetost. Nedostojan.
Ali Bogu se svidjelo pozvati me. Sada je Pavao zauzeo još
skromniji položaj na kršćanskoj ljestvici, na najnižem mjestu.
Kako mu godine rastu, tako mu se vrijednost u vlastitim očima
umanjuje, snizuje do najveće poniznosti.
Prvi grješnik na svijetu
Konačno, potkraj života, oko 65. godine, neposredno prije
svoje mučeničke smrti u Rimu, piše svomu učeniku Timoteju:
“Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus
Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. A
pomilovan sam zato da na meni, prvome, Isus Krist pokaže
svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega
za život vječni” (1 Tim 1,15-16). Pavao se ne zaustavlja u
svojoj svijesti, posvješćenju, duhovnom rastu, tj. u silaženju u
poniznosti. Došao je do uvjerenja da je on najveći, prvi grješnik
na ovoj kugli zemaljskoj. Ne da je bio, nego da sada jest!
Kako stari, tako mu stvari postaju jasnije. Raste mu svijest
o vlastitoj nedostojnosti, grješnosti. Ne možemo reći da je
bio svjestan i pod pritiskom konkretna i neoproštena grijeha,
nego grijeha svakoga, grijeha prije Damaska, okajanoga i
oproštenoga, ali i tolikih drugih grijeha, propusta, zbog kojih
221