Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

220
Apostol
“Pavao, apostol - ne od ljudi ni po kojem čovjeku, nego po
Isusu Kristu i Bogu Ocu koji ga uskrisi od mrtvih - i sva braća
koja su sa mnom: Crkvama u Galaciji” (Gal 1,1-2). Poslanica
Galaćanima jedna je od prvih, odmah nakon Solunjana, koju
je Pavao napisao. Možda negdje oko 54. godine, u sužanjstvu
u Efezu. U toj je Poslanici vrlo svjestan sebe, svoje uloge, svoga
apostolstva, kao da su svi drugi nižerangirani, a on sam
visokopozicionirani apostol. Potpisuje se tako, i kao da crvenom
podcrtava. Upamti da sam apostol! I da imam prava
i obveze apostolske! Nisam od Dvanaestorice, ali jesam izravno
izabran od Isusa, dakle apostol! Imam i ja jurisdikciju po
svem svijetu. I ja sam vidio Isusa uskrsloga! Dva privilegija
koja su i drugi apostoli imali. Visoka svijest o vlastitom izabranju
direktno od Boga napunila ga ponosom apostolstva.
Jasno, svjestan je da on apsolutno ništa nije zaslužan za to
apostolstvo.
Najmanji među apostolima
Koju godinu kasnije, oko 56., također iz Efeza, piše Korinćanima:
“Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam
dostojan zvati se apostolom, jer sam progonio Crkvu Božju”
(1 Kor 15,9). Ah, kako mu godine odmiču, tako mu raste svijest
o potrebi umanjivanja pred Bogom i pred drugima. Raste
mu svijest o padu, o vlastitoj nedostojnosti, o čistom Božjem
i nezasluženom daru apostolstva. On jest apostol puna naslova
i najširega raspona, jer je vidio uskrsloga Gospodina kao i
ostali apostoli, jer je bio izabran izravno od uskrsloga Krista
za apostola, ali “najmanji među apostolima”, na posljednjem
mjestu. Na trinaestom. Trinaesti učenik. Već je zauzeo nešto
skromniji položaj na apostolskoj ljestvici. Ali ne će ni tu stati.
Poniznost ga tjera dalje, ito ona autentična poniznost.