Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

Ubio je vlastitu majku Agripinu. Ubio prvu svoju ženu Oktaviju.
Ubio drugu svoju ženu Popeju. Upalio Rim. Optužio kršćane
da su zapalili Rim. Pretvarao kršćane u baklje da mu
svijetle po noći u vrtu. Razapeo sv. Petra. Odrubio glavu sv.
Pavlu. Monstrum nad monstrumima.
A na drugoj strani Pavao. Širio radosnu vijest. Pomagao.
Liječio. Praštao. Učio druge svemu tomu. Rim je ubio Pavla,
a Pavao je osvojio Rim. Smrt rimskoga građanina mačem dogodila
se negdje izvan gradskih zidina, možda baš “fuori le
mura”, na mjestu današnje Pavlove bazilike. Tacit nam kazuje
da je bio prastari običaj da se odsijecanje glave mačem događalo
izvan zidina. 89 Trajna je kršćanska predaja da je Pavao
završio pod rimskim mačem u vrijeme progona kršćana pod
carem Neronom. Pavao nikada nije napisao da je on “sužanj”
cara Nerona. On je bio “sužanj Isusa Krista”!
“Legenda pripovijeda, na fin način, kako je Pavao svezanih
ruku i okrenut prema istoku izrekao svoju posljednju molitvu
onim jezikom, kojim je uskrsli Spasitelj nekada pozvao svoju
zabludjelu ovcu u svoju službu. Tu je pala Pavlova glava, tu su
zanijemjela usta, koja nisu izgovorila nijedne riječi a da se ne
bi odnosila na Krista.” 90 Zaista!
Na rimskom bojnom polju “izvan zidina” pao je, poput
Krista “izvan zidina” u Jeruzalemu, jedan Kristov borac: iscrpljen
od tridesetogodišnje trke, ali neporažen; silno umoran
i preznojen, ali nepobjediv; s izudaranom, ali cjelovitom zastavom
vjere i morala. “Dobar sam boj bojevao, trku završio,
vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti
kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac...”
(2 Tim 4,7-8).
216
89 C. Tacitus, Historia, IV, 11.
90 J. Holzner, Pavao, str. 520.