Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

Isus se nije nikomu ispričavao, razumije se, najmanje Kajfi,
velikom svećeniku one godine!
Ali Ananiju je stigla kazna. Bodežari, kojima se i sam služio
protiv drugih, uhvatili su ga kroz koju godinu i smaknuli.
Pravda samu sebe brani i opravdava.
Te iste noći Pavao je doživio veliku utjehu s neba. Ukazao
mu se sam Krist koji ga je obodrio govoreći: “Hrabro samo!
Jer kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu, tako treba da i u
Rimu posvjedočiš” (Dj 23,11). Ali treba do Rima popoći.
Židovi, bijesni preko svake mjere na Pavla, željni njegove
krvi, smisliše smrtnu urotu. Oko 40 ljudi, onih bodežara,
zakle se teškom zakletvom da ne će niti jesti niti piti dok ne
smaknu Pavla. Bog dade odnekuda Pavlova sestrića koji je
doznao za tu urotu, možda preko svoga oca ili majke, i požuri
se javiti vijest svomu ujaku. “Ujo, rekla mi je mama da ti
kažem da se četrdeset ljudi zaklelo živim Bogom da ne će niti
jesti niti piti dok te ne ubiju.” Čim je to Pavao čuo i dobro se u
to uvjerio, pozva satnika da provede maloga sestrića do tisućnika
koji mu ima nešto važno reći. Tisućnik ga Lizija primi
i sasluša njegov izvještaj. I zaprijeti mu da nikomu ne kazuje
niti da je bio s njim, kamoli da mu je to rekao. “Zatim dozva
dva satnika i reče im: ‘Pripravite dvjesta vojnika, sedamdeset
konjanika i dvjesta strijelaca da nakon treće noćne ure
pođu u Cezareju” (Dj 23,23), naredi Lizija i za Pavla osigura
jahaćega konja. Napisa pismo, policijski izvještaj, rimskomu
upravitelju Antoniju Feliksu opisavši sve što se dogodilo i dodavši
da mu šalje i židovske Pavlove tužitelje koji će se na nj
obratiti protiv Pavla. Mudar postupak Lizijin, ali se nesmanjenom
žestinom nastavljaju Pavlove križne postaje.
A Crkva je u Jeruzalemu sveudilj molila za Pavla: Timotej,
Luka, Trofim, Pavlov sestrić, posebno Pavlova sestra, i sva
Crkva sabrana u njezinoj kući. Providnosni Bog drži sve konce
u svojim rukama. On ne će izgubiti! Ni onaj tko je s njim!
210