Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

jeća i reče im odlučnim glasom: “Braćo, ja sam posve mirne
savjesti živio pred Bogom sve do dana današnjega” (23,1). In
bona fide što znači u dobroj vjeri i namjeri. Ova mu se tvrdnja
odnosi i na razdoblje do obraćenja i nakon obraćenja. On je
poštivao svoju savjest, samo što je krivo mislio da može Boga
braniti ubijajući ljude kao što to čini sinedrij. Nato veliki svećenik
Ananija naredi da Pavlu odvežu šamarčinu, što sluge
jedva dočekaše.
Slično kao što je onaj stražar u Kajfinu dvoru udario Isusa
po obrazu (Iv 18,22), doduše na vlastitu inicijativu.
A Pavao, koji se duboko uvrijedio, jer je ta javna gesta značila
da ga izbacuju iz zajedništva izraelskoga naroda, sa svom
logičnom i emocionalnom oštrinom uzvrati Ananiji: “Udarit
će Bog tebe, zide obijeljeni! Ti li sjediš da me po Zakonu sudiš,
a protuzakonito zapovijedaš da me biju?” (23,3).
Gotovo doslovne riječi Isusove i o “obijeljenim grobovima”
(Mt 23,27) i: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo!
Ako li pravo, zašto me udaraš? (Iv 18,23).
Samo što Isus nije zazivao srdžbu Božju na svoje protivnike.
Sve se Vijeće strese, zgleda i naglas začudi zbog te Pavlove
riječi “obijeljeni grobe”, upućene Velikomu svećeniku. Pavao
se odmah uljudno ispriča: Oprostite, braćo, nisam znao da je
to Veliki svećenik! Da Pavao nije znao? Nemoguće je da nije
bio svjestan da se radi o Velikom svećeniku. Znao je, itekako
znao. Znao je čak da je Ananija bio zloglasni kradljivac,
grabežljivi pljačkaš. Znao je da je Ananija kao visoki saducej
pravi kvisling u rimskoj službi da zaštiti svoje osobne interese,
a ne židovsku religiju i naciju. Stoga Pavlov odgovor zapravo
znači: Za ovoga čovjeka, koji ovdje sjedi, nisam nikada
mogao pretpostaviti da se može popeti na stolicu Velikoga
svećenika i da se ovako može zaboraviti! 85
85 J. Holzner, Pavao, str. 414; W. Barclay, The Acts of the Apostels,
str. 164-165.
209