Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

- Iskreno mi je žao što nisam nigdje vidio sliku koja predstavlja
Pavla na koljenima kako zajedno s miletskim i efeškim
starješinama moli. Zamišljam riječi molitve. Blagoslovi one
koje si mi povjerio, da ostanu u svijetu, a ne budu od svijeta.
200
Plač i zagrljaj
U cijelom govoru spominju se tri puta suze: “u suzama i
kušnjama” (r.19), “noću i danju suze lijevajući” (r. 31) i evo
ovdje treći put: “Tad svi briznuše u velik plač, obisnuvši se Pavlu
oko vrata i stadoše ga cjelivati, ražalošćeni nada sve riječju
koju im reče: da više ne će vidjeti lica njegova” (Dj 20,37-38a).
Pavlove svjedočke i savjetničke riječi utopile su se u suze, a
suze u zagrljaje. Žalost rastanka, možda zauvijek na ovome
svijetu, došla je do vrhunca. Vidjeti žensku da plače, to je normalno.
Ali vidjeti muškarca, ito lava Pavlova kova, to je nešto
iznimno i rječito. Apostol je imao srca, zato je i plakao.
Ispraćaj
“Zatim ga ispratiše na lađu” (Dj 20,38b). Na kraju ovoga
providnosnog dana, puna radosti i uza, ispunjena Božjim i
ljudskim riječima, konačno se pružaju ruke na rastanak. Ali
samo u tjelesnom vidu, jer duhovno jedinstvo, molitveno i
prijateljsko, uvijek ostaje u srcima.
Zaključak
Volio bih propovijedati neustrašivo i smjelo kao Pavao.
Bez ikakva straha od ljudi, ali i bez ikakve želje za sviđanjem
ljudima.
Volio bih živjeti neovisno kao on. Živjeti na korist, a ne na
račun drugih. Drugima pomoći, a ne očekivati toliko pomoć
od drugih, u materijalnom pogledu.