Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

PAVAO SAVJETNIK
Oporuka - drugi dio
Poštovanje prema subraći - slobodan u odlasku
“I sad, evo, znam: ne ćete više vidjeti lica moga, svi vi posred
kojih prođoh propovijedajući Kraljevstvo” (Dj 20,25).
Pavao drhtavim glasom govori svojim suradnicima da odlazi
od njih. Propovijedao im je o Kraljevstvu Božjem, o Kraljevstvu
Duha, Evanđelju. Riječi su mu natopljene ne samo vidljivim
suzama, nego i dubokim prijateljskim emocijama. Nije se
lako rastaviti od onih kojima je sve dao kroz pune tri godine.
Dao im je doslovno svega sebe, jer im je dao srce. I sada više
ne će gledati lica njegova. Među prezbiterima i biskupima Pavao
je našao vjernih prijatelja, i evo sad im mora pružiti ruku
na pozdrav i lice na poljubac da se više nikada ne susretnu.
Ali Pavao je posve slobodan u svome odlasku. Žao mu je efeške
biskupije. Da nije, zar bi plakao. Ali Milost zove na nove
putove i visove. On je pozvan da utire nove staze. Njemu nije
stalo samo do čuvanja, nego i do otkrivanja skrivenoga blaga.
On raskaša klance na ogradama Božje ekonomije spasenja,
pomiče granice ljudskih spoznaja i teološkoga rječnika. On
se slobodno oprašta s mjestom u kojem je proveo tri godine,
u suzama i kušnjama, u služenju i poučavanju, u upozoravanju
i propovijedanju, u znoju i nevolji. Nije slao ni delegacije
“bogobojaznih žena”, ni župnih prakaratura ordinariju da ga
mole kako bi ostao još jedno vrijeme i dva vremena i pola
vremena. Nije se smatrao nenadoknadivim!
191