Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

drugih. Moram reći da mi je jedna od dražih rečenica u ovom
oproštajnom govoru: zasluživale su ove ruke! Tada je sigurno
podignuo i lijevu i desnu i pokazao svoje žuljave i kvrgave
dlanove. Bog mu je dao deset prstiju. Sve ih je znao uposliti.
Nikad mu nisu zahrđali.
Radniče Pavle, najviše mi se sviđaš što si neumoran, što
ne znaš za počinak, što “trguješ” talentima koje ti je Bog dao!
Na jednom mu Bog sigurno nije prigovorio na sudu: da je bio
lijen. Dembelije štede prste, prsa, leđa i pleća. Čudno je kako
i za sebe štogod zarade. Kaže jedan kolega za jednoga svećenika
u šali: Kad on ne bi imao ugrađen automatski sustav
disanja, on iz lijenosti ne bi ni jedanput zraka udahnuo!
Pomaže nemoćnike
“U svemu vam pokazah: tako se trudeći treba zauzimati
za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jer on
reče: Blaženije je davati nego primati” (Dj 20,35). Pavao nije
tražio pomoć od drugih u onome što je sam mogao učiniti.
Pomagao je onima koji su bili s njime. Štoviše, pomagao
je nemoćnike i nevoljnike u svakome mjestu gdje se našao.
Služenje Bogu, rad i pomaganje bližnjemu, eto to je Pavlovo
svjedočanstvo i legitimacija.
Gdje si samo našao onu Isusovu: Blaženije je davati nego
primati? Nijedan je evanđelist ne donosi. Agrafon. Samo Ti.
Zapamtio si je valjda od kojega apostolskog propovjednika,
od Petra, i zabilježio je u svoju memoriju. To Ti je bio kriterij
ispita savjesti u početku kompletorija kad se ono malo šuti:
Jesam li danas više dao ili primio? Jesam li bio blaženiji ili
škrtiji? Jesam li danas više mislio na Isusa ili na sebe? Na dušu
ili na tijelo? Kuda su me misli vodile? Ne vjerujem da Ti to
nije bilo misionarsko geslo na sličici: Blaženije je više davati
nego primati. Geslo koje je bilo ostvarivano u tisućama darežljivih
gesta.
187