Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

vam kažem? Da vas pohvalim? U tom vas ne hvalim” (1 Kor
11,17-22).
Iz ovoga se razabire da su obično bile dvije večere: jedna
obiteljska, druga crkvena. Jedna materijalnoga značenja, druga
duhovnoga. Apostol upozorava da se ne može donijeti vlastita
večera koja će se blagovati, zatim poći na Večeru Gospodnju,
na svetu Misu, na koju ljudi nekada možda i prenapiti
dolaze. Treba odvojiti ta dva banketa: neka se jedan čini kod
kuće, a drugi u kršćanskoj zajednici, u crkvi, gdje pristupaju
samo oni koji su duhovno i moralno pripremljeni, dostojni.
Zato se tijekom vremena tražilo da se za Gospodnju večeru
bude natašte, čak od ponoći.
U Korintu je bio još jedan ozbiljan slučaj. Članovi kršćanske
zajednice bili su i iz redova bogataša i iz redova siromaha.
Bogataši donesu na tu svečanu večeru svojih raznovrsnih jela
i pića i odvoje se u isključive sobice i male skupinice, i još se
zaključaju, a jadni siromasi, kojima bi to mogla biti jedina
poštena večera u tjednu, ostanu bez igdje ičega. Tako jedni
preobiluju, a drugi preoskudijevaju. Kaže Pavao: Ne ćemo
tako!
A najveći je problem bio u tome što su bile i brojne druge
velike razlike u samome društvu. Tu su bili:
Slobodni s pravima, i bespravni robovi samo s dužnostima;
Rimski građani prvoga reda i ostali građani dvadeset i
drugoga reda;
Grci i Latini sa svojim kulturama i ostali svijet koji nije
znao ni grčki, ni latinski, nego govorio raznim “bar-barskim”
jezicima;
Židovi sa svojom isključivošću i pogani bez prave religiozne
orijentacije;
Muški, koji su osvojili sebi prava, i ženske kojima su muški
oduzeli brojna prava. I tako dalje.
Sve te razlike bile su praktično poništene na Gospodnjoj
večeri. A inače večera je u ono doba bila najvažniji obrok
150