Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

vijedanja” našega. Naše je govoriti i uvjeravati svuda i uvijek:
i na Areopagu i u zabitnu selu, i učenu i neuku, i u zgodno i
nezgodno vrijeme, rekao bi isti Pavao svomu učeniku Timoteju.
Služiti se ljudskim sposobnostima i dopuštenim sredstvima
i svim raspoloživim razumnim i vjerskim argumentima.
I, naravno, biti spreman na prihvaćanje raznih izraza
uvreda, izrugivanja poradi Imena Božjega, jer Božja Logika
beskrajno nadilazi našu ljudsku logiku. Ja sam, dakle, odgovoran
za propovijedanje, a ne za rezultate propovijedanja.
Moje je propovijedati, a Bog daje da se primi.
2. Ne smijemo se nikada razočarati. Svaki je naš uspjeh
popraćen i neuspjehom. Nakon svake slave dolazi teška kušnja.
To su doživljavali svi proroci Staroga Zavjeta, Apostoli,
evo i veliki Pavao. Ljudi znaju trenutačno podleći, povući se
s bojnoga polja, baciti koplje u trnje. Pavao čuje izdaleka Gospodinove
riječi: Pavle, nemoj se razočarati! Ako nisi uspio u
Ateni, idi u Korint, prijeđi u Efez, pođi u Rim! U Španjolsku
(Rim 15,28). Dalek je pred tobom put. Odveži sidra i razapni
jedra, i budi hrabar i pun nade. I samo govori! Ne će ti nedostajati
moj blagoslov! Ne daj se ušutkati. Jer mnogo je moga
naroda u ovome i u svakome drugom gradu. Ja obraćam svijet!
Tko ustrajno sije, uvijek će nešto i požeti. Tridesetostruko,
šezdesetostruko, stostruko. Kako gdje, kako tko, kako kada.
Između atenskoga mnoštva javilo se ipak nekoliko pitome,
“bogoljubne” (Dj 17,22) i milošću taknute čeljadi. Sjeme je
ipak donijelo određen rod. Bila je to prva atenska kršćanska
zajednica. Pavao je bio svjestan da je Božja glavna: On zasadio,
Apolon zalio, Bog daje da izraste (1 Kor 3,6).
3. Mi smo svećenici počesto u napasti da se promatramo
samo u ulozi propovjednika, zaogrnuti apostolovim ogrtačem.
Uvijek pred osobom imamo slušateljstvo i gledateljstvo.
Mnogo nam je više stalo što ćemo govoriti drugima, koji
od nas očekuju. I s pravom. A smijemo li se upitati: nismo
li i mi sami potrebni toliko puta dobre misli i sočne riječi?
139