Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

Značajno je spomenuti: kad Pavao razgovara sa Židovima,
upotrebljava isključivo Sveto Pismo, Božju riječ, da dokazuje
istinu. A kad govori naobraženim Grcima, koji nemaju Božje
objave u povijesnom smislu riječi, oslanja se na razum, na
ljudske dokaze, na mudrost i kulturu ovoga svijeta. Nakon
što je iznio svu argumentaciju koja mu je padala napamet,
donosi zaključak.
Bog je viši, a ne niži od čovjeka. “Ako smo dakle rod Božji,
ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru
ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom ljudskom” (Dj
17,29).
Ovo je bio vrijedan zaključak za mudroljubne Grke. Pogotovo
im je bilo drago kad su čuli iz njegovih usta spomen
njihove glavne himne Zeusu. Mi smo, dakle, Božji rod! Kako
se onda možemo spasiti ako to Božanstvo smatramo nižim
od sebe, tj. zlatom, srebrom i kamenom. Nije Bog proizvod
čovjekov, niti rezultat čovjekove mašte, nego obratno: Bog je
izmislio čovjeka na svoju sliku i priliku, ulio mu svoj besmrtni
duh i duhovne moći pameti i slobode. 69 Ali Pavao se ne
zaustavlja na ljudskim razglabanjima. On vodi svoje slušatelje
na ono bitno, na Objavu.
Obraćenje vodi k uskrsnuću. “I ne obzirući se na vremena
neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate
jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku
kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih”
(Dj 17,30-31).
U ovome odlomku Pavao je rekao neke riječi koje su duboko
pogodile i povrijedile uši uznositih Atenjana Grka. Oni
ni pred kim ne spuštaju glave, pa ni pred bogovima. Ta oni
69 To je predivno i ritmički izrazio Sv. Augustin, O Božjoj Državi,
8, 23, 2: “kako bi milost najistinitijeg Spasitelja izbavila čovjeka od onih
bogova koje je čovjek načinio i podredila ga onome Bogu, koji čovjeka
načinio” (ut gratia verissimi Salvatoris liberet hominem ab eis diis, quos
facit homo, et ei Deo subdat, a quo factus est homo).
135