Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

na kojem stoji napisano: “Nepoznatom Bogu.” Misli Pavao da
svakako treba prihvatiti to čudo ljudske ruke. A odakle te ruke
ako ne od Boga. I tako u mislima oduševljeno doprije do postolja.
Oko njega silno mnoštvo. Pred njim tridesetak areopagita,
učitelja i učenika filozofske peripatetike. Činovnici koji
su radili do dva po podne zaustavili se da čuju toga malog bradonju,
koji je stao u sredinu Areopaga i podigao ruku u znak
da želi govoriti. Pavao se nakašlja i podigne glas, oči i glavu.
Anonimni kršćani? “Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako
veoma bogoljubni. Doista, prolazeći i promatrajući vaše
svetinje nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. -
Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem” (Dj
17,22-23).
Ne govori Pavao “braćo i sestre”, jer su svi pred njim živi
pogani, Atenjani. I odmah ih malko pohvali, pravo govornički:
vidim da ste bogobojazni, bogoljubni. A zapravo ta riječ u
grčkom (deisidaimonesteros) znači ne samo bogoljuban nego
i praznovjeran, odnosno komparativ od toga. Dakle, svatko je
mogao shvatiti na svoj način. Dokaz te njihove “bogoljubnosti”
jest i mnoštvo kipova i oltara, od kojih je jedan posvećen
Nepoznatom Bogu - To Theo agnoti. Izvrsno! To je bila glavna
kopča Pavlova sa slušateljstvom. Eto, taj “nepoznati” Bog jest
onaj kojega vi, Atenjani, ne znajući štujete, a kojega ja znajući
navješćujem. Suvremeni teolozi u ovoj rečenici nalaze
potporu za svoju tezu o “anonimnim kršćanima”, nekrštenim
ljudima koji nisu svjesni da su na putu spasenja koje je samo
Krist donio. 67 Nisu kršćani krstom i postom, ali jesu srcem i
savješću dobrih djela. Pavao je priznao da su oni štovali Boga,
ali ne jasno, izrazito, nego uvijeno i nesvjesno, bezimeno i u
67 Smisao evangelizacije u perspektivi “anonimnog kršćanstva”, Sarajevo,
1976. Riječ “anoniman”, koju je osobito promovirao teolog K. Rahner,
ne odgovara nazivlju, jer se ne radi o “anonimnom”, tj. neimenovanom,
kršćaninu, nego o nekršćaninu koji nije svjestan svoga “urođena kršćanstva”.
131