Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

PAVLOV PORAZ NA AREOPAGU
Svećenik u svojoj misničko-misionarskoj zadaći naviještanja
Božjega kraljevstva možda nerijetko zaboravi onu gorku
istinu: na ovome svijetu ima samo jedan čovjek kojega bi on
mogao i trebao obratiti. A to je on sam, osobno. Međutim, on
najbolje zna kako je teško i viteško obraćati samoga sebe, ito
ne zato što bi mu nedostajala milost Božja, nego sve ostalo.
A što onda propovjednici mogu očekivati od drugih, od
svojih slušatelja? Tako smo neraspoloženi kad nam ne pođe
za rukom da nekoga uvjerimo u neku dogmatsko-božansku
ili evidentnu istinu, da ga eventualno vratimo na pravi moralni
put ljudske logike i božanskoga Logosa. A gubimo iz vida
da je najveće čudo i umijeće ovoga svijeta obratiti - grješnika.
Možda veće i od uskrsnuća. Jer u uskrsnuću sudjeluje samo
Božja moć. A u obraćenju, osim Boga, na potezu je i ljudska
sloboda. Zato je razumljiva radost na nebu kad dođe jedan
takav obraćenik. Sličan doživljaj neuspjeha i poraza u svom
navjestiteljskom nastupu iskusio je i sv. Pavao u vrijeme svoga
misionarenja po Grčkoj i Maloj Aziji. Pavlov slučaj može
nam biti ogledalo da se i mi u njemu progledamo često. 65
Velikomu Pavlu ideal bijaše doprijeti u sve velike gradove
tadašnjega nastanjena svijeta ili “ekumene” (passan ten oikoumenen
/Lk 2,1/) i prenijeti Isusovu Radosnu vijest svakomu
ljudskom stvorenju, posebno onim uglednicima, školarcima,
65 “Pavlov poraz na atenskom areopagu”, u: Vrelo Života, 1/1982., str.
11-17.
127